Ljubica Stefanović

Ljubica Stefanović (Bosanska Gradiška, 1888Sarajevo, 21. novembar 1946) bila je prva bosanskohercegovačka profesionalna glumica.[1] U njenoj biografiji ima dosta nepoznanica. Publicista i pozorišni istoričar Marko Marković bilježi da je rođena u porodici Lazić, koja se vjerovatno bavila trgovinom kao i većina srpskih porodica koje su živjele u ondašnjoj gradiškoj varoši. Lazići, međutim, nisu pomenuti u izvorima među značajnije gradiške trgovce onog doba.

Ljubica Stefanović
Lični podaci
Datum rođenja1888.
Mesto rođenjaBosanska Gradiška, Bosna i Hercegovina pod austrougarskim protektoratom
Datum smrti21. novembar 1946.(1946-11-21) (57/58 god.)
Mesto smrtiSarajevo, FNR Jugoslavija

Godine 1906. u Gradišci gostuje društvo putujućih glumaca pod rukovodstvom Čiča Miše Miloševića. Sedamnaestogodišnja Ljubica napušta svoj dom i pridružuje se Miloševićevoj glumačkoj družini. Prva uloga joj je bila Evica u komediji Ljubavno pismo srpskog književnika Koste Trifkovića. Nije poznato koliko je Ljubica Lazić ostala u trupi Čiča Miše Miloševića, niti gdje je sve nastupala sa njima.

Pred Prvi svjetski rat obrela se u Beogradu, gdje je glumila kod kafane „Takovo“; tada je već pomenuta sa udanim prezimenom Stefanović. Sam rat ju je zatekao u Kragujevcu, ali nije jasno da li je bila član kragujevačkog glumačkog ansambla. Preživjevši Albansku golgotu stigla je u Marsej, pa u Bokonjano na Korzici, gdje je povremeno glumila za srpske ratne izbjeglice smještene u tom području.

Poslije rata vratila se u Beograd, odakle je ubrzo otišla u Sarajevo da bi se pridružila prvom ansamblu sarajevskog pozorišta, formiranog 4. oktobra 1920. Ansambl se sastojao od 31 člana, 13 glumica i 18 glumaca. Prije konačne adaptacije zgrade sarajevskog Društvenog doma u Narodno pozorište, ansambl je svoj prvi nastup imao 27. decembra 1920. u Tuzli, u hotelu „Bristol“. U prvoj predstavi koju su izveli, Šantićevoj Hasanaginici u režiji Nikole Hajduškovića, Ljubica Stefanović je tumačila Eminu, Hasanaginu sestru. Glumila je i u prvoj predstavi izvedenoj u novootvorenom Narodnom pozorištu u Sarajevu, 1. novembra 1921.

Ljubica Stefanović je postala jedna od okosnica ovog pozorišta. Do Drugog svjetskog rata kroz njega je prodefilovalo oko 270 glumaca, pri čemu Ljubica Stefanović spada među prvih deset s obzirom na broj ostvarenih uloga. Svoju zadnju rolu igrala je 22. decembra 1943. u predstavi Kad ja pođoh na Bendbašu, na vodu, u kojoj je tumačila glavnu žensku ulogu. Prema Markoviću, umrla je 21. novembra 1946, dok jedan drugi izvor navodi da je umrla 1949.[1]

Marko Marković piše da su se u početku u njenom repertoaru nalazile „naivke, [a] zatim je prešla na tumačenje karaktera iz našeg malovaroškog i seoskog života“. Igrala je uloge iz „domaćeg i ruskog klasičnog repertoara“ sa elementima „naoko tvrdih, robusnih, svađalačkih“ osoba, ali i „žena meke prirode i dobra srca, žena prostosrdačnih a otvorenih“. Književnik i kritičar Borivoje Jevtić osvrnuo se na glumački lik Ljubice Stefanović u svojoj studiji izdatoj 1931, Deset godina Sarajevskog pozorišta: „Naročitu pažnju zaslužuje g-đa Ljubica Stefanović, takođe jedna od onih glumica koje su se ugradile u osnove Sarajevskog pozorišta. Vesela i živahna, ona i epizode tako nezahvalnih uloga kakve su uloge sluškinja, oživljuje onom rasnošću i tipičnom glumačkom krvlju od kojih i tamne pozornice dobijaju svoju svjetlost i svoju vatrenu boju.“[2]

Reference

uredi
  1. ^ a b Vujanović 2010, str. 125
  2. ^ Vujanović 2010, str. 128.

Literatura

uredi
  • Vujanović, Vojislav (2010). „Prva bosanskohercegovačka profesionalna glumica”. Grimizna ogrlica: Teatarska baština BiH: portreti glumaca. Sarajevo: HKD Napredak. ISBN 9789958840555.  Nepoznati parametar |separator= ignorisan (pomoć)