Ћелави ибис
Ćelavi ibis, Sjeverni ćelavi ibis ili ćelavi ražanj (lat. Geronticus eremita) vrsta je ptice iz porodice ibisa. Ćelavi ibis je danas jedna od najugroženijih vrsta ptica u svijetu.
| Ćelavi ibis | |
|---|---|
| |
| Ćelavi ibis | |
.jpg)
| |
Naučna klasifikacija 
| |
| Domen: | Eukaryota |
| Carstvo: | Animalia |
| Tip: | Chordata |
| Klasa: | Aves |
| Red: | Pelecaniformes |
| Porodica: | Threskiornithidae |
| Rod: | Geronticus |
| Vrsta: | G. eremita
|
| Binomno ime | |
| Geronticus eremita Linnaeus, 1758
| |
| |
| Mapa prikazuje lokacije preostalih kolonija u Maroku | |
Opis
urediĆelavi ibis je ptica srednje veličine, koja dostiže masu od 1-1,5 kg i ima raspon krila od 125 cm. Ima crno perje koje kod odraslih ptica na Sunčevom svjetlu reflektuje zeleni i ljubičasti odsjaj. Odrasli primjerci imaju intenzivno crveno i roze obojene kožne dijelove kljuna, nogu i glave koja je neoperjana do prijedela baze lobanje. Pera u pojasu prvih vratnih pršljenova su nešto izduženija, zbog čega se stiče utisak kao da imaju ćubu. Spolni dimorfizam kod ove vrste nije izražen. Ptice polno sazrijevaju sa 3-5 godina starosti. Gnijezde se u kolonijama, a dosadašnja posmatranja ukazuju na to da jedinke u koloniji nisu nužno monogamne.[2]
Rasprostranjenost
urediĆelavi ibis je ptica koja je naseljavala veći dio evropskog kontinenta do sedamnaestog vijeka, kada je zbog prekomjernog lova istrijebljena sa mnogih do tada uobičajenih staništa. Nešto preostalih populacija je u daljem periodu dovedeno do tačke izumiranja izazvanih ljudskom eksploatacijom njihovih staništa, upotrebom pesticida i krivolovom. Istorijski podaci govore o populacijama koje su se održavale do početka dvadesetog vijeka i naseljavale evropske Alpe, dijelove sjeverne Afrike i pojedine oblasti srednjeistočnog azijskog kontinenta. Zahvaljujući ljudskom djelovanju došlo je do značajnog pada brojnosti, pa je istraživanje koje je obavljeno 2004. godine pokazalo da su u prirodi preostale samo dvije manje divlje populacije ćelavog ibisa, od kojih je 95% jedinki zabilježeno u Maroku, a ostatak u Tunisu.[2]
Krajem 2022. godine jedna ženka ove ptice uočena je u Hrvatskoj.[3]
| Populacija | Dužina muške jedinke | Dužina ženske jedinke |
|---|---|---|
| Maroko | 141,1 mm (5,56 in) | 133,5 mm (5,26 in) |
| Turska | 129,0 mm (5,08 in) | 123,6 mm (4,87 in) |
Stanište
urediZa razliku od ostalih srodnika iz porodice ibisa, ćelavi ibis nije ptica vlažnih staništa. Preferira suhe, polupustinjske reljefe, travnata staništa, a za gnijezda najčešće bira šupljine u stijenama. Zanimljivo je istaći da odmah po polaganju jaja, ljuska ima blijedoplavu boju, a odmicanjem inkubacije koja traje 24-25 dana, boja ljuske se mijenja u smeđu. Mladunci se osamostaljuju nakon 50 dana.[4]
Ishrana
urediHrane se prvenstveno glistama i insektima. Zakrivljen kljun je odlična anatomska predispozicija za takav vid izbora plijena koji podrazumijeva prevrtanje slojeva zemlje, zavlačenje kljuna u plitke podzemne kanale gdje se nalaze gliste, sitni reptili, larve insekata i glodari.[2]
Reference
uredi- ^ BirdLife International (2018). „Geronticus eremita”. Crveni spisak ugroženih vrsta IUCN. IUCN. 2018: e.T22697488A130895601. doi:10.2305/IUCN.UK.2018-2.RLTS.T22697488A130895601.en
.
- ^ a b v Draško Adamović, Draško (2020). „Prvi nalaz ćelavog ibisa (Geronticus eremita Linnaeus, 1758) u Bosni i Hercegovini”. Bilten mreže posmatrača ptica u Bosni i Hercegovini. 16: 6. ISSN 1840-099X.
- ^ „SMATRA SE IZUMRLOM U dolini Neretve uočena jako retka ptica”. Nportal. 18. 1. 2023. Pristupljeno 20. 1. 2023.
- ^ Draško Adamović, Draško (2020). „Prvi nalaz ćelavog ibisa (Geronticus eremita Linnaeus, 1758) u Bosni i Hercegovini”. Bilten mreže posmatrača ptica u Bosni i Hercegovini. 16: 7. ISSN 1840-099X.
