Ansaldo (ital. Ansaldo Energia) je italijanski koncern sa više preduzeća teške industrije (metalurgije, mašinogradnje, naoružanja i elektrotehnike) sa sedištem u Đenovi. U toku Prvog i Drugog svetskog rata bio je, uz Fijat, jedan od glavnih italijanskih proizvođača oružja i ratne opreme.[1]

Proizvodnja oružja

uredi

Ratni brodovi

uredi

Osnovan je 1853, a ime je dobio po Đovaniju Ansaldu (ital. Giovanni Ansaldo), prvom direktoru i profesoru univerziteta u Đenovi. Od vojne opreme Ansaldo je do Prvog svetskog rata proizvodio ratne brodove. Od 1869. do 1923. u brodogradilištima Ansaldo izgrađeno je oko 250 brodova - 5 bojnih, 12 oklopnih krstaša, 15 razarača, 44 torpiljarke, 6 podmornica.[1]

Prvi svetski rat

uredi

u Prvom svetskom ratu u njegovim fabrikama počinje proizvodnja i ostale vojne opreme i naoružanja. Samo za KoV i RM proizvedeno je oko 10.000 topova, više miliona metaka, velika količina vozila, oklopnih automobila i automatskog oružja, a za potrebe RV koncern je podigao 5 fabrika aviona u Borcoliju (ital. Borzoli), Bolcanetu (ital. Bolzaneto), Torinu, kod Rivolija i u Kadimareu (ital. Cadimare).[1]

Drugi svetski rat

uredi

Između dva rata u fabrikama Ansaldo proizvodnja za potrebe vojske je proširena i intenzivirana: Ansaldo u kooperaciji sa Fijatom počinje proizvodnju lakih tenkova Fijat-Ansaldo M.1931, koji su 1932. i 1933. modifikovani u CV-33. Takvu proizvodnu orijentaciju Ansaldo zadržava i u Drugom svetskom ratu: za potrebe italijanske armije proizvodi brodove, artiljerijska oruđa, municiju i oklopna vozila.[1]

Posle rata

uredi

Posle Drugog svetskog rata fabrike Ansaldo preorijentišu deo svojih kapaciteta za proizvodnju opreme za industriju i saobraćaj (tramvaje, mašine i uređaje za termoelektrane, turbine i dizel-motore, mostovske konstrukcije, koksare, hemijsku i naftnu industriju), ali ne prekidaju proizvodnju za oružane snage. Neke od fabrika u sastavu koncerna se integrišu, a u Sampjerdareni (ital. Sampierdarena) je 1968. otvoren i nuklearni centar.[1]

Reference

uredi
  1. ^ a b v g d Nikola Gažević, Vojna enciklopedija (knjiga 1), Vojnoizdavački zavod, Beograd (1970), str.158

Literatura

uredi