Beogradske pijace su urbanističi posebno izdvojeni, uređeni i opremljen prodajni prostori u pojedinim delovima Beograda, namenjeni pre svega za prodaju poljoprivrednih proizvoda, ali i druge robe široke potrošnje i pružanje usluga. Tradicionalno se nalaze u centralnim delovima nekog Beogradskog naselja, i na njima prodavci izlažu i prodaju svoju robu, a kupci traže i kupuju robu, koja im je potrebna.[1]

Istorija

uredi

Izgradnja Beogradskih pijaca, kao posebnih urbanih celine u pojedinim delovima Beograda, prvi put je počela 30-tih godina 19. veka. Do tada su seljaci bili prisiljeni da prodaju svoje proizvode na prilaznim putevima Beogradu, turskim vojnicima, koji su ih potom nakon kupovine, prodavali centru Beograda, po mnogo višim cenama.

Pijace u 19. veku

Prva pijaca u Beogradu otvorena je na današnjem Studenstskom trgu, u blizini puta za Stambol, na mestu nekadašnjeg turskog groblja 1824. godine, pod nazivom — „Velika pijaca”, da bi je kasnije promenila ime u Pijaca „Svetog Andreja”.[a] Po saglasnosti Osmanlija na ovoj pijaci mogao se izlagati i prodavati sir, meso, riba, sveže i sušeno voće, povrće, žitarice, živina, ali i ostale kućne potrepštine, ali ne i svinje, kako se ne bi vređalo muslimansko stanovništvo.[2] Takođe pijaca je bila i mesto...

...na kome su se pored stvari koje i danas možemo naći na pijaci, mogli naći i ljudi, koji su u devetnaestom veku ovde dolazili kako bi pronašli, a potom i angažovali svoju kućepaziteljku, takozvanu zusku ili pedantnu damu. One su ovde pokazivale svoje umeće, te su ih potencijalne mušterije uglavnom mogle videti kako glancaju posuđe, čiste cipele, peru veš ili šiju.

Među kupcima nisu bili samo stanovnici Beograda već i kupci namernici, na prolazu kroz Beograd na svom putu ka jugu Srbije ili rekom Savom i Dunavom na sever istok i zapad.[3]

 
Univerzitetski trg (1890), sa pijacom Svetog Andreje

Kada su Osmanlije nakon Srpsko—turskog rata 1878. godine i oslobođenja Kneževine Srbije konačno predali vlast Srbima i napustili Beograd, arhitekta i profesor Velike škole u Beogradu Emilijan Josimović, izneo je idejni predlog 1887. godine po kome je pijaca trebalo da se izmesti u drugi deo Beograda. Kako predlog nije u potpunosti prihvaćen, pijačni prostor je smanjen, a na ostalom delu oko pijace izgrađen je Univerzitetski park.[2]
Bila je značajna i Mala pijaca, ili kako su je u narodu zvali Mali pijac. Osnovana je u prvoj polovini 19. veka u kvartu Savamalski. Nalazila se između hotela Bristol i Beogradske zadruge do Javorske ulice, današnja Ulica Svetozara Radića, sve do drvara koju je Sava često plavila.[4]

 
Prva pijaca Sveti Andreja (Velika pijaca) u vreme zatvaranja 1926. godine
Pijace u 20. veku

Između dva svetska rata Beograd, je počeo da dobija nove pijace. Prva pijaca Sveti Andreja (Velika pijaca), zatvorena je 1926. godine, a od osnivanja Kraljevine Jugoslavije kako je Beograd sve više uvećavao gradski prostor i stanovništvo potreba za osnivanjem pijaca bila je sve veća. U tom periodu nastale su pijace na: Dušanovcu, Voždovcu, Karaburmi, Smederevskom đermu, Zelenom vencu, Bajlonijevom trgu, Zvezdari, Dušanovcu, Dorćolu, Kalenića guvnu Jovanovcu, a i stara pijaca u Zemunu iz 18. veka ušla je u sistem Beogradskih pijaca.[2]

Jedna od beogradskih pijaca iz 1906.
Pijaca Cvetni trg (1940)

Pijace su imena dobijale pretežno po delu grada u kome su izgrađene ili po osobi koja je tu pijacu osnovala.

Značaj

uredi

Mnoge od beogradskih pijaca su već nešto manje od jednog veka i dalje su u funkciji, ne samo kao pijace Beograda, već i kao simbol nekog dela grada ili turistička atrakcija za brojne turiste. Mnoge pijace služe Beograđanima i za orijentaciju pri kretanju iz jednog u drugi deo grada. Neke su opisane u romanima, bile mesta filmskih setova, opevane u pesmama, naslikane na slikama i razglednicama, neke su postale i deo biografije znamenitih Beograđana, a neke kao što je pijaca Zeleni venac proglašena spomenik kulture od posebnog značaja.

Nazivi

uredi

Da su pojedine pijace nazivane po viđenijim ljudima Beograda ili lokacijama na kojoj su sagrađene govore ovi podaci:[5][2]

Kalenićeva pijaca — ili Kalenić guvno, koja je izgrađena 1907. godine na zemljištu Vlajka Kalenića (obućara i ekonoma), dobrotvora koji je svoje imanje zaveštao gradu Beogradu. U znak zahvalnosti ova pijaca danas nosi njegovo ime.

Bajlonijeva pijaca — koja je osnovana 1927. godine nosi imo po Čeh, Ignjatu Bajloniju, koji je u Srbiju došao 1855. godine i u blizini buuduće pijace izgradio veliku pivaru. Posle Drugog svetskog rata pijaca je promenila ime u „Skadarlija“, ali je stanovnici Beograda i danas zovu starim imenom Bajlonijeva pijaca.

Pijaca Zeleni venac — prema pisanju Vojin Puljević, nastala je „na mestu gde je nekada bilo groblje, na Zelenom vencu, ostala je samo stara grobljanska kafana, koja je i dobila ime po vencima (Zeleni venac), kojima su kićeni grobovi“.

Smederevski đeram — prema pisanju Snežane Tomić[5] stara je pijaca nastala između dva svetska rata u naselju Stari Đeram ili samo Đeram, u opštini Zvezdara. Na nju su seljaci iz Mirijeva, Karaburme i drugih okolnih sela zaprežnim kolima dovozili robu.[6] Oduvek je bila jedna od najorganizovanijih i najuređenijih pijaca u Beogradu jer je bila popločana turskom kaldrmom. Bakaluk se na pijaci prodavao direktno sa kola, a neki preduzimljivi prodavci su za svoje potrebe pravili drvene tezge, ne samo da prodaju, već i da bi ponekad na njima spavali.[5]

Spisak pijaca

uredi
Pijaca Adresa Tip Zona Opština
Banovo brdo Požeška 41 zelena prva Čukarica
Banjica Crnotravska 10/1 zelena prva Voždovac
Bežanija Vojvođanska 56 zelena treća Novi Beograd
Bele vode Crveno barjače 6 zelena druga Čukarica
Blok 44 Jurija Gagarina bb zelena prva Novi Beograd
Borča Koste Manojlovića bb zelena prva Palilula
Braće Jerković Braće Jerković bb zelena prva Voždovac
Vidikovac Vidikovački venac 92 zelena prva Rakovica
Voždovac Jove Ilića zelena druga Voždovac
Gornja varoš Senjska bb zelena prva Zemun
Dušanovac Ljube Nedića bb zelena prva Voždovac
Železnik Radnih akcija 75 zelena druga Čukarica
Zvezdara Bul. kralja Aleksandra 293 zelena prva Zvezdara
Zeleni venac Jug Bogdanova bb zelena prva Savski venac
Zemun Masarikov trg 17 zelena prva Zemun
Kalenić Maksima Gorkog bb zelena prva Vračar
Karaburma Uralska bb zelena prva Palilula
Konjanik Ustanička 205 zelena druga Zvezdara
Košutnjak Pere Velimirovića bb zelena treća Rakovica
Mali mokri lug Bulevar kralja Aleksandra 536 zelena treća Zvezdara
Miljakovac Vareška bb zelena druga Rakovica
Mirijevo Matice srpske 43 zelena prva Zvezdara
Novo Kijevo Jagodinska bb zelena treća Rakovica
Otvoreni tržni centar Proleterske solidarnosti bb robna bez zone Novi Beograd
Palilula Ilije Garašanina bb zelena prva Palilula
Pijaca za prodaju starih stvari
i robe sa greškom
Vareška bb robna bez zone Rakovica
Senjak Koste Glavinića 6 zelena druga Savski venac
Skadarlija Džordža Vašingtona bb zelena prva Stari grad
Smederevski đeram Živka Karabiberovića 3 zelena prva Zvezdara
TC Krnjača Zrenjaninski put 28 zelena prva Palilula
TC Novi Beograd Aleksinačkih rudara bb zelena prva Novi Beograd

Svim navedenim pijacama u Beogradu, danas upravlja Javnog komunalnog preduzeća „Gradske pijace Beograda”. Ono u svom sastavu ima 30 pijaca i raspolaže sa 165.000 m² pijačnog prostora, od čega je 27.425 m² komercijalnog poslovnog prostora pod objektima, oko 8.000 tezgi i 824 rashladne vitrine. Pijace koje posluju u sastavu ovog preduzeća razvrstane su u četiri zone prema lokaciji ekskluzivnosti i to: ekstra zona, prva zona, druga zona i treća zona.[7]

Galerija

uredi

Napomene

uredi
  1. ^ Velika pijaca, je ime promenila nakon oslobođenja Beograda od turaka 1887.godine u Pijaca Svetog Andreja

Izvori

uredi
  1. ^ Pijace Beograda Na sajtu: Javno komunalno preduzeće Gradske pijace Beograda Pristupljeno 23.4.2019.
  2. ^ a b v g Đorđević, Jelena Popović (2015-05-14). „Beogradske pijace - prvi deo”. Hrana, piće, priče (na jeziku: srpski). Pristupljeno 2022-11-28. 
  3. ^ Radovanović, Irena. „Beogradske priče iz dugog 19. veka – Prva beogradska pijaca”. www.casopiskus.rs. Pristupljeno 24. 4. 2019. 
  4. ^ Šetnja kroz stari Beograd. - U: Beogradske opštinske novine, 1. novembar 1939, strana 691 Pristupljeno: 7.6.2019.
  5. ^ a b v Đorđević, Jelena Popović (2015-05-16). „Beogradske pijace - drugi deo”. Hrana, piće, priče (na jeziku: srpski). Pristupljeno 2022-11-28. 
  6. ^ Dragan Perić (22. 10. 2017), „Beogradski vremeplov - Pijace: mesto gde grad hrani selo” [Belgrade chronicles - greenmarkets: a place where village feeds the city], Politika-Magazin, No. 1047, str. 26—27
  7. ^ Adresar Beogradski pijaca Na:www.bgpijace.rs Arhivirano na sajtu Wayback Machine (1. februar 2019) Pristupljeno 23.4.2019.

Literatura

uredi
  • Bogunović, S. (2005) Arhitektonska enciklopedija Beograda XIX i XX veka. Beograd: Beogradska knjiga

Spoljašnje veze

uredi