Bitka kod Mora bila je deo Mađarske revolucije 1848.

Bitka kod Mora
Deo Mađarske revolucije 1848.
Vreme30. decembar 1848.
Mesto
Ishod carska pobeda
Sukobljene strane
Austrijsko carstvo Austrija
Kraljevina Hrvatska
Ugarska
Komandanti i vođe
Austrijsko carstvo Ferenc Otinger
Josip Jelačić
Mor Percel
Jačina
oko 15.000 sa 60 topova[1] oko 6.000 sa 24 topa[1]
Žrtve i gubici
laki oko 2.500 i 5 topova

Uvod uredi

Ferdinand I abdicirao je 2. decembra u korist Franca Jozefa I, ali to mađarski Parlament, osim novoformirane Miroljubive stranke (40 poslanika), nije priznao. Obe strane pripremale su se za oružani obračun.[1]

Suprotstavljene snage uredi

U decembru 1848. mađarska vlada raspolagala je sa oko 120.000 vojnika: Honveda, nacionalne garde i stranih dobrovoljaca (2 poljske legije, 8 četa Italijana, Bečka akademska legija, tirolski i bečki dobrovoljci), nejednako obučenih, sa 250 topova. Nedostajali su oprema, municija i starešinski kadar, pošto je većina aktivnih oficira ostala verna caru. Glavnina vojske (Dunavska armija) pod komandom Artura Gergeja sa oko 30.000 ljudi nalazila se kod Bratislave, dok je ostatak, u divizijama od 3.000-12.000 ljudi, bio rasut po čitavoj Ugarskoj, od Štajerske i Karpata do Arada, Temišvara i Petrovaradina.[1]

U isto vreme, carska vojska je sa srpskim, hrvatskim i rumunskim dobrovoljcima raspolagala sa oko 132.000 ljudi, bolje naoružanih, obučenih i sa boljim komandnim kadrom od mađarske vojske. Glavnina pod generalom Vindišgrecom (45.000 ljudi sa 180 topova) bila je kod Beča, dok je u Vojvodini bilo oko 20.000 boraca pod Teodorovićem i Knićaninom, a u Erdelju još 18.000 pod generalom Puhnerom.[1]

Bitka uredi

Vindišgrec je 16. decembra zauzeo Bratislavu koju su Mađari napustili bez borbe, a Gergej se 28. decembra povukao na planinu Verteš u nameri da sačeka Percela, koji mu je sa 5.000 ljudi hitao u pomoć. Ali austrijski 1. korpus (oko 15.000 ljudi sa 60 topova) razbio je njihove snage 30. decembra u bici kod Mora. Mađarska vojska je odstupila prema Budimu, koji je napustila 4. januara, dok se mađarska vlada još 30. decembra preselila u Debrecin.[1]

Posledice uredi

Budim je zauzet bez borbe 5. januara 1949. U nastavku operacija u januaru, Dunavska armija je krenula na sever i oslobodila Košice, Austrijanci su izbili do Tokaja i odbacili Mađare preko Tise, ali su se naglo povukli zbog napredovanja Dunavske armije iz Slovačke.[1]

Reference uredi

  1. ^ a b v g d đ e Gažević 1974, str. 187–192

Literatura uredi

  • Gažević, Nikola (1974). Vojna enciklopedija, tom 5. Beograd: Vojnoizdavački zavod. str. 187—192.