Vladica Popović

југославенски и српски фудбалер и тренер

Vladimir Vladica Popović (Zemun, 17. mart 1935Beograd, 10. avgust 2020) bio je jugoslovenski fudbaler i trener. Ponikao je u podmlatku Crvene zvezde. U dresu crveno-belih osvajao je četiri prvenstva Jugoslavije i tri trofeja Fudbalskog kupa Jugoslavije. Odigrao je devet utakmica (1954—1956) za mladu (dva gola), osam za „ B“ ekipu i 20 utakmica za najbolju reprezentaciju Jugoslavije.

Vladica Popović
Vladica Popović
Lični podaci
Puno ime Vladimir Popović
Nadimak Vladica
Datum rođenja (1935-03-17)17. mart 1935.
Mesto rođenja Zemun, Kraljevina Jugoslavija
Datum smrti 10. avgust 2020.(2020-08-10) (85 god.)
Mesto smrti Beograd, Srbija
Državljanstvo SFRJ
Pozicija vezni
Seniorska karijera
Godine Klub Nast. (Gol)
1953—1965
1965—1966
1966—1968
1968—1969.
Crvena zvezda
Štutgart
Štutgart kikers
Deportivo Kanarias
499
2
52
(38)
(0)
(2)
Reprezentativna karijera
1956—1965. Jugoslavija 20 (0)
Trenerska karijera
Portuges FK
Deportivo Italija
Independijente Santa Fe
Atletiko nasional
Deportivo Kali
Napredak
FK Trpča
Deportivo Kali
Peru

Od 1970. posvetio se trenerskom pozivu. Prvo je radio u Venecueli, a zatim je u Kolumbiji trenirao timove Independijente Santa Fe, Atletiko nasional i Deportivo Kali. Sa svim tim ekipama je osvajao titule nacionalnog prvaka. Sa Crvenom zvezdom osvojio je titulu prvaka sveta 1991. u Tokiju, pobedivši Kolo kolo (3:0).

Igračka karijera uredi

Crvena zvezda uredi

Ponikao je u Crvenoj zvezdi, čiji je član bio od marta 1950. godine, a za prvi tim je igrao od 1953. do 1965. godine. Odigrao je 291 zvaničnu utakmicu i postigao 10 golova. Ukupno je nastupio na 499 mečeva u dresu Zvezde, po čemu je peti na večnoj listi kluba uz 38 postignutih golova u svim utakmicama. Drugi je u istoriji Zvezde po broju utakmica u Kupu (37), a šesti po broju mečeva u evrokupovima (39). Učestvovao je u osvajanju pet šampionskih titula (1956, 1957, 1959, 1960. i 1964. godine), tri Kupa (1958, 1959. i 1964) i Dunavskog kupa 1958. godine.

Vrlo brzo se ustalio u startnoj postavi Zvezde u drugom delu sezone 1953/54, kada je na deset mečeva postigao četiri gola. Gotovo u svim sezonama bio je standardan član startne postave. Poznat kao vrlo borben i korektan fudbaler, prvi put je postao šampion sa Zvezdom 1956. godine odigravši 17 utakmica u prvenstvu uz dva postignuta pogotka, oba u pobedi protiv Osijeka od 5:0. U sezoni 1956/57, Zvezda je prvi put nastupila u Kupu evropskih šampiona i stigla do polufinala, gde je zaustavljena od Fiorentine (0:1 i 0:0). Vladica je u elitnom takmičenju zabeležio pet odigranih mečeva uz jedan gol u prvoj utakmici četvrtfinala protiv CSKA iz Sofije u pobedi od 3:1. U odbrani šampionske titule učestvovao je na 24 meča uz pogodak protiv beogradskog Radničkog u trijumfu od 3:1. Naredne sezone zabeležio je pet nastupa u Kupu šampiona, a Zvezda je stigla do četvrtfinala, gde je tim Mančester Junajteda prošao u polufinale posle dva meča (1:2 i 3:3). Popović je igrao u obe utakmice protiv “Bezbijevih beba“, a meč u Beogradu je bio poslednji za neke od fudbalera engleskog tima, jer su izgubili život u avionskoj nesreći kod Minhena po povratku iz Beograda.

Vladica Popović ima osvojen i Dunavski (Mitropa) kup sa Zvezdom 1958. godine. U tom takmičenju odigrao je tri susreta. Iste godine je nastupio na svih pet duela u osvajanju Kupa, a trofejni niz je nastavljen duplom krunom 1959. godine uz 15 nastupa Zvezdinog defanzivca u prvenstvu i četiri u Kupu. Šampionska titula je odbranjena 1960. godine, a u toj sezoni je odigrao 14 ligaških utakmica. Usledile su sušne godine, da bi u sezoni 1963/64 Zvezda osvojila duplu krunu uz 24 Popovićeva meča u šampionatu i četiri u Kupu. U Kupu sajamskih gradova 1961/62, pouzani defanzivac je odigrao svih osam utakmica, a crveno-beli tim je u polufinalu zaustavila Barselona. Već sledeće sezone u istom takmičenju beogradska ekipa se revanširala Kataloncima pobedom u majstorici osmine finala u Nici od 1:0, a Vladica Popović je bio među najboljim igračima u timu.

Inostranstvo uredi

Karijeru je nastavio u Štutgartu (1965/66), gde je vrlo malo igrao, pa je prešao u redove Štutgarter Kikersa. U ovom klubu je od 1966. do 1968. godine nastupio na 52 ligaška meča uz dva pogotka. Karijeru je završio u Venecueli, gde je od 1968. do 1969. nosio dres Deportivo Kanarijasa.

Reprezentacija uredi

Odigrao je devet utakmica (1954—1956) za mladu (dva gola), osam za „ B“ ekipu (1955—1961) i 20 utakmica za najbolju reprezentaciju Jugoslavije. Debitovao je 23. decembar 1956. u prijateljskom susretu protiv Indonezije (5:1) u Džakarti, a od dresa s državnim grbom oprostio se 16. juna 1965. u susretu protiv Norveške (0:3) u Oslu.

Trenerska karijera uredi

U Južnoj Americi je izgradio trenersku karijeru. Vodio je kolumbijske klubove, Independijente Santa Fe od 1971. do 1972, Nasional iz Medeljina 1973. godine, Deportivo iz Kalija 1974. i Portugezu iz Venecuele. Dva puta je bio šampion Kolumbije, 1971. sa klubom iz Santa Fea i 1974. sa Deportivom iz Kalija, a dve titule osvojio je i sa Portugezom iz Venecuele 1975. i 1977. godine. Vodio je kruševački Napredak i Trepču, a 1980. godine postao je član stručnog štaba Crvene zvezde kao rukovodilac omladinskih timova. Još u dva navrata vodio je Deportivo Kali od 1984. do 1986. i tokom 1989. godine.

U sezoni 1991/92. preuzeo je Crvenu zvezdu posle odlaska Ljupka Petrovića. Vladica je predvodio crveno-bele do titule prvaka sveta 8. decembra 1991. u Tokiju trijumfom nad čileanskim Kolo Kolom od 3:0, a kasnije je osvojio i titulu šampiona Jugoslavije 1992. godine u ligi koju su već napustili klubovi iz Hrvatske i Slovenije, a u drugom delu sezone se nije moglo igrati ni u Bosni i Hercegovini jer su sukobi uveliko trajali. Vladica je bio i selektor reprezentacije Perua od 1992. do 1993. godine, vodio je i kolumbijski Miljonarios od 1994. do 1995. i Karakas iz Venecuele od 1998. do 1999. godine.

Preminuo je 10. avgusta 2020. godine od posledica kovida-19 u Beogradu.[1] Sahranjen je 13. avgusta 2020. godine na Novom groblju u Beogradu.

Reference uredi

Spoljašnje veze uredi