Vlaški statut
Vlaški statut (lat. Statuta Valachorum) bio je dekret Ferdinanda II 5. oktobra 1630. godine kojim su definisana prava „Vlaha” (termin je korišten za zajednice pravoslavnih izbjeglica, prvenstveno Srbe[a]) u Vojnoj krajini, na način da se stavljaju pod direktnu upravu Beča, uklanjajući nadležnost Hrvatskoj sabora. Ovo je bila jedna od tri velike odluke usvojene u ranom 17. vijeku o oporezivanju i stanarskim pravima Vlaha, zajedno sa ranijom odlukom cara Rudolfa II 1608. godine i dekreta cara Ferdinanda II iz 1627. godine.
Pozadina
urediSredinom 16. vijeka, Vojna krajina je uspostavljena kao tampon zona protiv Osmanskog carstva, Balkanske izbjeglice, uključujući Srbe, prešle su u habzburške zemlje. Vojni kolonisti su izuzeti od nekih obaveza, dodjeljene su im male zemljišne parcele i dozvoljeno im je da biraju svoje vojvode i knezove.[6] Slavonija (uključujući Varaždinski generalat) je konstantno naseljavana Srbima iz različitih krajeva od 15. vijeka.[7] Velika seoba Srba u Hrvatsku i Slavoniju sa osmanske teritorije održana oko 1600. godine.[8][9] Sloboda vjeroispovjesti je obećana svim pravoslavnim doseljenicima.[6] Habzburška monarhija je uspješno podjeljena na zasebne civilne i vojne dijelove sa dodjelom pune civilne i vojne vlasti Vojnoj krajini 1553. od strane cara Ferdinanda II.[6] Ovo je dovelo do nezadovoljstva ugarske dijete i hrvatskoj plemstva, oduzimanjem njihove vlasti u Krajini.[6] Hrvati su pokušali da smanje autonomiju Krajine; ulazak Krajine u sastav Hrvatske značio bi gubitak statusa i povlastica graničara.[6]
Austrijski car Rudolf II 1608. godine pokrenuo je takav zakon, po kome bi „Vlasi” Vojne krajine, bez obzira na njihovu vjeru, dugovali jednu desetinu svojih prihoda Zagrebačkom biskupu, i jednu devetinu feudalcu čije su zemljište zaposjeli. Ovaj zakon je imao malo praktičnog efekta, ali je smirio hrvatskoj plemstvo u to vrijeme.[10] Heraldički amblem korište za ove „Vlahe” bio grb srpske dinastije Nemanjić.[11] Od 1610-ih do 1620-ih godina, postojao je sukob između Vlaha (izbjeglica i graničara) i hrvatskoj plemstva.[12] Hrvati su tražili ukidanje Krajine, kao i njeno priključenje Hrvatskoj.[6] Varaždinski graničari su 1627. godine rekli vlastima da bi oni radije bili raskomadani nego da budu odvojeni od svojih oficira i postanu dio Hrvatske.[6] Car Ferdinand II je iste godine odobrio Vlasima koji nastanjuju regione Slavonije i Hrvatske, pravo da se ostanu neometano u svojim naseljima i imanjima;[13] krajiškim Vlasima je dozvoljeno korištenje zemlje bez obzira na vlasništvo, u nastojanju da graničare učini nezavisnim od hrvatskoj plemstva i spremnijim da ratuju za njega.[10] Ova odluka je protumačena kao pokušaj feudalizacije, i 1628. godine, postojala je bojazan da ako bi Vlasi napustili Krajinu i prešli u osmansku Slavoniju, vojna i ekonomska Habzburška monarhija bi bila posebno oslabljena i dovedena u opasnost; na saboru oko 3.400 naoružanih Vlaha (Srba), obećano je Vlasima da će ostati pod vojnom organizaciom i biće im dodjeljen propis u obliku statuta, čime je regulisan njihov pravni status.[14] Sljedeće godine, Hrvatski sabor je ponovo pokušao da donese zakon u kome bi izbjeglička zajednica bila uključena u nadležnost Kraljevine Hrvatske, međutim, bez rezultata.[14]
Početkom 1630. godine, predstavnici hrvatskog plemstva i Vlaha (Srba) su se sastali u Beču.[15] Hrvatsko plemstvo je zahtijevalo od cara da donese dekret 10. maja kojim bi Srbi plaćali plemstvu onoliko koliko su plaćali svojim vojvodama, međutim, nezadovoljni Srbi između Save i Drave umjesto toga su pukovniku Trautmansdorfu predli svoj prijedlog, kojim bi se regulisali odnosi prema državi, kao i privredni, zakonski i društveni odnosi.[15] Ratni savjet je osnovao komisiju koja je imala zadatak da prouči ovaj prijedlog.[15] Austrijska sudska kancelarija je izdala izjavu 30. septembra, u kojoj je naznačen „veliki vojni značaj vlaške populacije smještene između Save i Drave, čiji je broj u posljednjih trideset godina porastao do te mjere da su postali čvrsti bedem Vojne krajine protiv Turaka”.[14]
Statut
urediNa osnovu peticije graničara[6] i izjave suda, car Ferdinand II je izdao Vlaški statut 5. oktobra 1630. godine na snazi u Varaždinskom generalatu, tj. u Koprivničkoj, Križevačkoj i Ivanečkoj kapetaniji.[14] Statut je potpisan u Regensburgu i bio kompomis za zahtijeve graničara.[16] Predat je delegaciji od dvanaest graničara, vojnih komandanata i sveštenika.[16] Pravoslavna izbjeglička zajednica, zvana „Vlasi”,[2] uglavnom su čini Srbi.[17][4] U tom smislu, statut je omogućio Vlasima izbor lokalnih vlasti, argument za razmatranje statuta kao osnove za unutrašnju autonomiju stanovništva.[18] Lokalnu vlast su čini knezovi i sudije, kao predstavnici izvršne i zakonodavne vlasti.[18]
Dekret je izložio prava i obaveze doseljenika koji stabilizuju njihov status godinama kasnije.[19] Ova prava su predstavljala besplatno zemljište dato doseljenicima, njihovu civilnu administraciju zasnovanu na tradicionalnom pravu doseljenika. Sva prava su dodjeljena u zamjenu za vojnu službu doseljenika austrijskom caru. Svi muškarci stariji od šesnaest godina su bili obavezni na vojnu službu.[2] Ferdinand II u statut nije uključio pitanja vlasništva zemlje, da ne bi uznemirio hrvatskoj plemstvo.[10] Cilj Vlaškog statuta je bio da „Vlahe” stavi pod nadzor carskog dvora, davajući im naizgled autonomiju, uprkos činjenici da je stepen autonomiju u odnosu na period od prije donošenja statuta smanjen.[10] Statut je stovio poseban region na području Kraljevine Hrvatske i Kraljevine Slavonije.[20] Statut takođe predstavlja prvu podjelu Varaždinskog generalata (Slavonska vojna krajina).
Posljedice i nasljeđe
urediOvaj odeljak bi trebalo proširiti. Možete pomoći dodavanjem sadržaja. |
Vidi još
urediNapomene
uredi- ^ Termin „Vlasi” je korišten za Slovene koji su dijelili način života (kao stočari) sa romanskim narodima (Vlasi); korišten je za Srbe koji su se naselili u Vojnoj krajini.[1][2][3][4] Hrvatska nacionalistička istoriografija (uključujući ustašku propagandu[5]) tvrdi da doseljenici nisu bili Srbi nego Vlasi; da Srbi iz Hrvatske nisu Srbi.[4] Sve južnoslovenske etničke grupe imaju romansku komponentu, iako nema dokaza da su svi ili većina Srba u Hrvatskoj bili vlaškog porijekla.[5] „Raci” je bio još jedan termin koji se koristio za Srbe.
Reference
uredi- ^ Fowkes 2002, str. 12.
- ^ a b v Lampe & Jackson 1982, str. 62.
- ^ Király & Rothenberg 1979, str. 301.
- ^ a b v Trbovich 2008, str. 190.
- ^ a b Djilas 1991, str. 210.
- ^ a b v g d đ e ž Ramet 1997, str. 83.
- ^ Grujić 1913, str. 153.
- ^ Derić 1914, str. 92.
- ^ Stanojević 1911, str. 372.
- ^ a b v g Budak 2002.
- ^ Acović 2012, str. 556.
- ^ Kršev 2011, str. 135.
- ^ Obradovich Circle 1999, str. 29.
- ^ a b v g Kršev 2011, str. 136.
- ^ a b v Kašić 1967, str. 38.
- ^ a b Kašić 1967, str. 39.
- ^ Sučević 1953, str. 34, "Varaždinska krajina ... najviše Srbi".
- ^ a b Kršev 2011, str. 146.
- ^ Bireley 2014, str. 163.
- ^ Trbovich 2008, str. 85.
Literatura
uredi- Budak, Neven (2002). „Habsburzi i Hrvati”. Kolo. Matica hrvatska (3). Arhivirano iz originala 27. 10. 2020. g. Pristupljeno 10. 11. 2015.
- Kaser, Karl (1995). Familie und Verwandtschaft auf dem Balkan: Analyse einer untergehenden Kultur. Böhlau Verlag Wien. ISBN 978-3-205-98345-3.
- Kašić, Dušan (1967). Srbi i pravoslavlje u Slavoniji i sjevernoj Hrvatskoj. Savez udruženja pravosl. sveštenstva SR Hrvatske.
- Kašić, Dušan (1957). „Beiträge zur Geschichte der "Statuta Valachorum"”. Spomenik (106): 37—49. OCLC 78778459.
- Kršev, Boris N. (2011). „STATUTA VALACHORUM — Pravna osnova nastanka Vojne granice — Krajine” (PDF). Civitas. Novi Sad: Fakultet za pravne i poslovne studije (2).
- Lampe, John R.; Jackson, Marvin R. (1982). Balkan Economic History, 1550-1950: From Imperial Borderlands to Developing Nations. Indiana University Press. ISBN 978-0-253-30368-4.
- Ramet, Sabrina P. (1997). Whose Democracy?: Nationalism, Religion, and the Doctrine of Collective Rights in Post-1989 Eastern Europe. Rowman & Littlefield. ISBN 978-0-8476-8324-6.
- Sučević, Branko P. (1953). „Razvitak Vlaških Prava u Varaždinskom generalatu” (PDF). Historijski Zbornik (6): 33—70. Arhivirano iz originala (PDF) 07. 08. 2016. g. Pristupljeno 15. 12. 2016.
- Trbovich, Ana S. (2008). A Legal Geography of Yugoslavia's Disintegration. Oxford University Press, USA. ISBN 978-0-19-533343-5.
