Gavrilo Kovačević

Gavrilo Kovačević (Irig, 18. mart 1765Zemun, 12. novembar 1832) je bio srpski knjižar i izdavač. Danas nemamo mnogo pouzdanih podataka o njegovom životu, ovo se posebno odnosi na period pre nego što je otvorio knjižaru u Zemunu.

Gavrilo Kovačević
Lični podaci
Datum rođenja(1765-03-18)18. mart 1765.
Mesto rođenjaIrig,  Habzburška monarhija
Datum smrti12. novembar 1832.(1832-11-12) (67 god.)
Mesto smrtiZemun,  Austrijsko carstvo

Biografija uredi

Rođen je 18. marta 1765. godine u Irigu, od oca Lazara i majke Jelisavete. Imao je sestru Teodoru i polubrata Gligorija. Osnovnu pismenost je stekao u Irigu, posle čega je, neznano gde, izučio knjigovezački zanat. Od 1804. godine je živeo u Zemunu kao knjigovezac, knjigoprodavac i pesnik.[1] Od 1808. godine beležen je u spiskovima pretplatnika na knjige. Sudeći i po pretplatama imao je lepu ličnu biblioteku.[2]

Pominje se kao knjigoprodavac od koga su posle prvog i drugog ustanka širene knjige po Beogradu. U književnosti se javio pesmom Pѣsnы o slučaйnomь vozmuщenii vъ Serbii priklюčimьšemsя i o izobraženii dѣlъ Serbiяnovъ vь dѣйstvii proizvedennыhь (Budim 1804). Drugo izdanje 1806. bilo je zabranjeno. Godine 1832, preštampana je kao prva knjiga izdavača Gligorija Vozarovića i prva štampana u novoj Državnoj štampariji u Beogradu.[2]

Književni rad uredi

 
Pѣsnь o slučaйnomь vozmuщenii vъ Serbii priklюčivьšemsя i o izobraženii dѣlъ Serbiяnovъ vь dѣйstvii proizvedennыhь (1804)

S početkom veka, u Zemunu je knjigovezac Gavrilo Kovačević bio ne samo knjigoprodavac nego i pisac, i to pisac potpuno prostonarodnog tipa. Godine 1804, on je izdao Pѣsnы o slučaйnomь vozmuщenii vъ Serbii priklюčimьšemsя i o izobraženii dѣlъ Serbiяnovъ vь dѣйstvii proizvedennыhь[1]. To je početna radnja, koja je našla mnogo odziva i koja se, kasnije preštampavala. Jezik je unutra mnogo bolji nego što bi se moglo misliti po ovom natpisu, a tekst je versifikovana hronika o prvoj godini Karađorđeva vojevanja na dahije. Vidi se da je taj uspeh pisca na dalji rad podstakao, jer godinu dana potom vidimo da Kaulicija izdaje njegov spev o kosovskom boju, koji se još češće preštampavao. Vidi se da je dotle Kovačević samo pokušavao pisati, a 1805. beleži se već da se spis kod njega i prodaje. Godine 1808, pustio se on i u biblijske predmete, jer je te godine već kao „knjigoprodavac zemunski“  izdao pesmu Jidiø mečem Olofernu glavu ousѣknuvši, tѣm lidex osvobodivši. Godine 1809, izdao je knjigu Prolѣtiє ili lѣtorasl čelovѣčeskago vѣka, potom se neko vreme zaustavio, ili nam o njegovoj radnji ni bibliografija nije sačuvala podataka. Godine 1818, javlja se opet knjižicom Vѣnec bezsmertne slave serbskim prosvѣtitelem i knjižicom Pѣsnolovka. Poslednje Kovačevićevo u bibliografiji zabeleženo delo otvara pokraj ove dve žice, legendarno-biblijske i junačko-epske, koje su u gorenavedenim spisima istaknute, još i žicu sentimentlno-romantičnu; to je 1828. štampani spev Vѣnac cѣlomudriя ю spomen čuvstvitelne u črezvыčaйne lюbovi Adelaide, alpiйske pastirke. Predmet je taj iz Marmontela izneo još 1783. Dositej u svome Sobraniю nravoučitelnыh vešeй, koje se 1808. nanovo štampalo. Kovačevićevu obradu preštampavao je posle i Jeremija Karadžić, a neko je i bio dramatizovao za amaterska pozorišta. Dovoljno da je taj predmet kroz mnogo vremena u našoj publici odziva nalazio.[3]

Spisi Gavrila Kovačevića nemaju, razume se, nikakve vrednosti ni po poeziji ni po visini misli pred kritikom ili pred literarnim istorikom. Ali njegov jezik, narodni s izvesnom smesom crkveno-slovenskih reči ili oblika, koliko da se odvoji od svakidašnjega i zamiriše na starinske knjige i staru prašinu arhivsku; njegova prosta versifikacija bez poleta, nadohvat svakome; njegov izbor predmeta prema ukusu ondašnje publike, kojoj je po volji on i jezik i sve ostalo udešavao, daju mu znatno mesto među onim piscima pionirima bez stvarne vrednosti koji stvaraju čitalačku publiku i krče put od sebe znatnijima i spremnijima. Gavrilo Kovačević s njegovim mešovitim stihotvorstvom o političko-istorijskim i sentimentalno-romantičnim spisima, bez poleta i originalnosti, zbirao je publiku i čitaoce, i ta publika, ako nije razumevala njegove spremnije drugove, u stvari je negovala ljubav ka knjizi i školi, koja je poznije istisla ove siromahe pionire, da na njihova mesta posadi dostojnije i zaslužnije.[3]

Iz izdanja Kaulcije i Gavrila Kovačevića, koja su poznije i drugi jednako preštampavali, mi vidimo da je srpska čitalačka publika u početku XIX veka tražila lake i zabavne stvari o biblijskim predmetima, za koju su sprema i ukus ostali još od stare književnosti i hrišćanstva, o dobro poznatim događajima narodne istorije i o književnim sastavima u smislu srednjovekovne apokrifske zabave, pravca metičnog, romantičnog i sentimentalnog, stila lakog ali ne prostog nego išaranog šarenilom starog književnog jezika.[3]

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ a b Milisavac, Živan, ur. (1984). Jugoslovenski književni leksikon (2. izd.). Novi Sad: Matica srpska. str. 383. 
  2. ^ a b Boškov, Živojin (1987). Leksikon pisaca Jugoslavije III tom. Novi Sad: Izdavačka radna organizacija Matice srpske. str. 339—340. ISBN 978-86-363-0014-5. 
  3. ^ a b v Jonović, Petar (1997). Srpsko knjižarstvo. Novi Sad: Biblioteka Matice srpske, Prometej. str. 49—51. ISBN 978-86-7639-287-2. 

Spoljašnje veze uredi