Deklaratorija
Deklaratorija, odnosno Deklaratorni reskript ilirske nacije (lat. Rescriptum Declaratorium Illyricae Nationis) je zakon o uređenju srpske crkve u karlovačkoj mitropoliji. Izdala ga je carica Marija Terezija 16/7 1779, pod imenom Rescriptum Declaratorium Illyricae Nationis.[1][2]
![](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/9/99/Schmidely_-_M%C3%A1ria_Ter%C3%A9zia_magyar_kir%C3%A1lyn%C5%91.jpg/240px-Schmidely_-_M%C3%A1ria_Ter%C3%A9zia_magyar_kir%C3%A1lyn%C5%91.jpg)
Ceo unutrašnji i spoljni život karlovačke mitropolije, gotovo čitav vek, zasnivao se samo na privilegijima austrijskih careva, na opštim kanonskim propisima, izloženim u Krmčiji, i na vekovima utvrđenom običajnom pravu srpske crkve. Neke posebne uredbe ili zakona nije bilo. Sinodi i crkveno-narodni sabori nisu uspeli da ih donesu. Stoga je ministarstvo za srpske poslove na austrijskom dvoru, tzv. ilirska dvorska deputacija, to preduzela sama i u državnom interesu sredi kako građanske, tako i crkveno-pravne odnose austrougarskih Srba. Carskom komesaru na srpskom narodno-crkvenom saboru u Karlovcima 1769. naređeno je da uputi narodne predstavnike da pre izbora mitropolita rasprave o svim važnijim pitanjima crkveno-narodnog života i da donesu zakon o uređenju srpske crkve u karlovačkoj mitropoliji. Sabor je pristupio raspravljanju, ali je državna vlast uspela da u svom interesu stvori sukob između narodnih predstavnika i episkopata, tako da konačno formulisan zakon nije mogao biti donet na saboru. Ilirska dvorska deputacija upotrebila je tu priliku, i na osnovu saborskih rasprava, privilegija i običajnog prava srpske crkve donela je zbirku odredbi i naredbi prema svojim tendencijama o reformi crkveno-narodnog ustrojstva mitropolije karlovačke. Carica Marija Terezija potvrdila je tu zbirku 27/9 1770. kao Regulamentum privilegiorum ili tzv. prvi regulamenat.
Ta je zbirka uzbudila austrijske Srbe, kad se su saznali za nju, jer su mnogi zaključci sabora bili sasvim izmenjeni i narodne povlastice teško okrnjene. Narodno nezadovoljstvo prisililo je državnu vlast, da povuče tu uredbu i arhijerejskom sinodu podnese na mišljenje predlog za osnovu nove uredbe. Sinod je učinio svoje primedbe, ali vlada nije usvojila te primedbe, već je 2/1 1777. izdala novi regulamenat, koji je još većma uzrujao Srbe, tako da je i krv pala. Stoga je ukinuto ministarstvo za srpske poslove i svi su Srbi ponovo potčinjeni dvorskom ratnom savetu i ugarskoj dvorskoj kancelariji, a regulamenat povučen i umesto njega donesena je Deklaratorija. Srbi su bili prisiljeni da prime taj zakon, i ako su njime bile znatno okrnjene ili sasvim poništene mnoge povlastice i prava srpske crkve i naroda pod austrougarskom vlašću. Deklaratorija je normirala crkveno-narodni život u karlovačkoj mitropoliji sve do tzv. kraljevskog reskripta od 1868, koji je zamijenio Deklaratoriju.
Vidi još
urediReference
urediIzvori
uredi- Gavrilović, Vladan (2005). Temišvarski sabor i Ilirska dvorska kancelarija (1790—1792). Novi Sad: Platoneum.
- Gavrilović, Slavko (1986). „Srbi u Ugarskoj i Slavoniji od austro-turskog rata 1737-1739. do kraja XVIII veka”. Istorija srpskog naroda. 4 (1). Beograd: Srpska književna zadruga. str. 195—216.
- Gavrilović, Slavko; Petrović, Nikola (1972). Temišvarski sabor 1790. Sremski Karlovci: Arhiv Vojvodine.
- Davidov, Dinko (1994). Srpske privilegije carskog doma habzburškog. Novi Sad; Beograd: Galerija Matice srpske; Svetovi; Balkanološki institut.
- Popović, Dušan J. (1959). Srbi u Vojvodini. Knj. 2: Od Karlovačkog mira 1699 do Temišvarskog sabora 1790. Novi Sad: Matica srpska.
- Popović, Dušan J. (1963). Srbi u Vojvodini. Knj. 3: Od Temišvarskog sabora 1790 do Blagoveštenskog sabora 1861. Novi Sad: Matica srpska.
- Radonić, Jovan; Kostić, Mita (1954). Srpske privilegije od 1690 do 1792. Beograd: Naučna knjiga.
- Forišković, Aleksandar (1986). „Politički, pravni i društveni odnosi kod Srba u Habsburškoj Monarhiji”. Istorija srpskog naroda. 4 (1). Beograd: Srpska književna zadruga. str. 233—305.