Deklaracija o raspoloženjima

Deklaracija o raspoloženjima, poznata i kao Deklaracija o pravima i raspoloženjima,[1] je dokument koji je 1848. godine potpisalo 68 žena i 32 muškarca - 100 od oko 300 polaznika prvog skupa koju su organizovale žene o pravima žena. Kongres je održan u Seneka Folsu kod Njujorka, a danas je poznata kao Kongres u Seneka Folsu. Glavni autor deklaracije je bila Elizabet Kejdi Stanton, koja ju je uobličila prema Deklaraciji o nezavisnosti Sjedinjenih Država. Bila je ključni organizator kongresa zajedno s Lukrecijom Mot i Martom Kofin Rajt.

Potpisnici Deklaracije u Seneka Folsu prema redosledu: Lukrecija Kofin Mot se nalazi na vrhu spiska

Prema pisanju „Nort Stara“, koji je objavio Frederik Daglas, čije je učešće na kongresu i podrška deklaraciji pomogla da se donesu predložene rezolucije, dokument je bio „veliki pomak za postizanje građanskih, društvenih, političkih i verskih prava žena."[2][3]

Uvodna reč uredi

Izvor na engleskom [4] Prevod na srpski

When, in the course of human events, it becomes necessary for one portion of the family of man to assume among the people of the earth a position different from that which they have hitherto occupied, but one to which the laws of nature and of nature's God entitle them, a decent respect to the opinions of mankind requires that they should declare the causes that impel them to such a course.

We hold these truths to be self-evident: that all men and women are created equal; that they are endowed by their Creator with certain inalienable rights; that among these are life, liberty, and the pursuit of happiness; that to secure these rights governments are instituted, deriving their powers from the consent of the governed. Whenever any form of government becomes destructive of these rights, it is the right of those who suffer from it to refuse allegiance to it, and to insist upon the institution of a new government, laying its foundation on such principles, and organizing its powers in such form, as to them shall seem most likely to effect their safety and happiness.

Prudence, indeed, will dictate that governments long established should not be changed for light and transient causes; and accordingly all experience hath shown that mankind are more disposed to suffer, while evils are sufferable, than to right themselves by abolishing the forms to which they are accustomed, but when a long train of abuses and usurpations, pursuing invariably the same object, evinces a design to reduce them under absolute despotism, it is their duty to throw off such government, and to provide new guards for their future security. Such has been the patient sufferance of the women under this government, and such is now the necessity which constrains them to demand the equal station to which they are entitled.

The history of mankind is a history of repeated injuries and usurpation on the part of man toward woman, having in direct object the establishment of an absolute tyranny over her. To prove this, let facts be submitted to a candid world.

Kada tokom ljudskih dešavanja, postane neophodno da jedan deo čovekove porodice zauzme položaj među ljudima na zemlji drugačiji od onog koji su do tada zauzimali, ali onaj koji im zakoni prirode i prirodin Bog daju za pravo, dostojno poštovanje ljudskog mišljenja zahteva im da se izjasne o uzrocima koji ih podstiču na takav put.

Držimo da su ove istine samorazumljive: da su svi muškarci i žene stvoreni jednaki; da ih je njihov Stvoritelj obdario određenim neotuđivim pravima; da su među njima život, sloboda i potraga za srećom; da bi se osigurala ova prava vlade se uspostavljaju, koje svoja ovlašćenja izvode iz saglasnosti upravljanih. Kad god bilo koji oblik vlade postane destruktivan za ta prava, pravo je onih koji ispaštaju da mu odbiju vernost i da insistiraju na uspostavljanju nove vlade, koja će temeljiti takve principe i organizovati svoja ovlašćenja u takvom obliku, koji će verovatno najbolje uticati na njihovu sigurnost i sreću.

Razboritost će zaista odrediti da vlade koje su dugoročno osnovane ne treba menjati zbog lakih i prolaznih razloga; i shodno tome, sva iskustva su pokazala da je čovečanstvo sklonije patnji, dok su zla pretrpljiva, i stoga da bi se popravili ukidanjem oblika na koje su navikli, ali kada dugi niz zloupotreba i uzurpacija, tragajući za istim ciljem, pokaže dizajn koji će ih svesti pod apsolutni despotizam, njihova je dužnost da odbace takvu vladu i obezbede joj nova ograničenja za njihovu buduću sigurnost. Takvo je bilo i strpljivo trpljenje žena pod ovom vladom, a takva je sada potreba koja ih sputava da zahtevaju jednak položaj na koju imaju pravo.

Istorija čovečanstva je istorija ponovljenih povreda i uzurpacija muškarca prema ženi, čiji je direktni cilj uspostavljanje apsolutne tiranije nad njom. Da bismo to dokazali, neka činjenice budu predane otvorenom svetu.


Raspoloženja uredi

  • On joj nikada nije dozvolio da izvršava svoje neotuđivo pravo izbora.
  • On ju je primorao da se podčini zakonima, o čijem formiranju nije imala glasa.
  • On joj je oduzeo prava koja su data najneukijim i najdegradiranijim ljudima - i domaćim i stranim.
  • Oduzevši joj to prvo pravo građanina, izborno pravo, stoga ostavivši je bez zastupanja u zakonodavnim telima, on ju je ugnjetavao na sve strane.
  • On ju je učinio, ako je udata, u očima zakona, građanski mrtvom.
  • On joj je oduzeo sva imovinska prava, čak i na prihode koje zarađuje.
  • On ju je učinio moralno neodgovornim bićem, jer ona može nekažnjeno počiniti mnoga krivična dela, pod uslovom da ih čini u prisustvu njenog supruga. U bračnom zavetu, ona je primorana da obeća poslušnost svom mužu, on postaje, u svakom smislu, njen gospodar - zakon koji mu daje moć da joj oduzme slobodu i izvrši kažnjavanje.
  • On je tako uokvirio zakone razvoda, što se tiče pravih uzroka razvoda, u slučaju razdvajanja, kome će se dati starateljstvo nad decom; u potpunosti bez obzira na sreću žene - zakon, u svim slučajevima, polazi od lažne pretpostavke o superiornosti muškarca i davanja sve vlasti u njegove ruke.
  • Nakon što joj je oduzeta sva prava kao udatoj ženi, ako je i sama vlasnica imovine, on ju je oporezovao da bi podržao vladu koja je prepoznaje samo kad joj imovina može da bude od koristi.
  • On je monopolizovao skoro sva profitabilna zaposlenja, a od onih koja su joj dozvoljena da ih sledi, dobija samo oskudnu naknadu.
  • On zatvara protiv nje sve puteve do bogatstva i razlikovanja, koja za sebe smatra za najčasnija. Kao učiteljica teologije, medicine ili prava, ona nije poznata.
  • On joj je uskratio mogućnost za sticanje temeljnog obrazovanja - svi fakulteti su zatvoreni prema njoj.
  • On joj dozvoljava da se bude u crkvi, kao i u državi, ali u podređenom položaju, zahtevajući apostolsku vlast za njeno isključenje iz službe i, uz neke izuzetke, bilo kakvo javno učešće u poslovima Crkve.
  • On je stvorio lažno javno raspoloženje dajući svetu drugačiji kodeks morala za muškarce i žene, po kome se moralni prestupi koji isključuju žene iz društva ne samo tolerišu, već se smatraju od male brige za muškarce.
  • On je uzurpirao prvenstvo samog Jehove, tvrdeći da je njegovo pravo da joj dodili sferu delovanja, iako to pripada njenoj savesti i njenom Bogu.
  • On se trudio, na svaki način koji je mogao da uništi njeno poverenje u njene sopstvene moći, da umanji njeno samopoštovanje i da je učini spremnom da vodi zavisan i bedan život.

Završna reč uredi

Now, in view of this entire disfranchisement of one-half the people of this country, their social and religious degradation—in view of the unjust laws above mentioned, and because women do feel themselves aggrieved, oppressed, and fraudulently deprived of their most sacred rights, we insist that they have immediate admission to all the rights and privileges which belong to them as citizens of these United States.

In entering upon the great work before us, we anticipate no small amount of misconception, misrepresentation, and ridicule; but we shall use every instrumentality within our power to effect our object. We shall employ agents, circulate tracts, petition the State and national Legislatures, and endeavor to enlist the pulpit and the press in our behalf. We hope this Convention will be followed by a series of Conventions, embracing every part of the country.

Sada, s obzirom na celokupnu obespravljenost polovine ljudi ove zemlje, njihovu društvenu i versku degradaciju - s obzirom na gore pomenute nepravedne zakone i zato što se žene osećaju ogorčeno, potlačeno i na prevaru lišene svog najsvetijeg prava, insistiramo da im se odmah priznaju sva prava i privilegije koja im pripadaju kao državljanima ovih Sjedinjenih Država.

Ulazeći u veliko delo koje je pred nama, predviđamo ne malo pogrešnog shvatanja, pogrešnog predstavljanja i podsmeha; ali koristićemo sve instrumente koji su u našoj moći da izvršimo svoj cilj. Zapošljavaćemo agente, distribuirati traktate, podnositi predstavke državnom i nacionalnom zakonodavstvu i nastojaćemo da u naše ime angažujemo propovedaonice i štampu. Nadamo se da će ovu konvenciju pratiti niz konvencija koje obuhvataju svaki deo zemlje.

Potpisnici uredi

Potpisnici Deklaracije u Seneka Folsu redosledom potpisa:[5]

  1. Lukrecija Mot
  2. Harijet Kejdi Iton - sestra Elizabet Kejdi Staton
  3. Margaret Prajor (1785—1874) - Kvaker reformator
  4. Elizabet Kejdi Staton
  5. Junis Njutn Fut
  6. Meri En MekKlintok (1800-1884) - Kvaker reformator, polusestra Margaret Prajor
  7. Margaret Šuli
  8. Marta Kofin Rajt (1806–75) - Kvaker reformista, sestra Lukrecije Mot
  9. Džejn Hant
  10. Ejmi Post
  11. Ketrin F. Stebins
  12. Meri En Frink
  13. Lidija Hant Mount - Kvaker udovica
  14. Delija Metjus
  15. Ketrin V. Pajn[6] - 18 godina stara u to vreme, verovatno jedna od dva potpisnika Deklaracije o raspoloženjima koja je ikada glasala.[7]
  16. Elizabet V. MekKlintok - ćerka Meri En MekKlintok. Pozvala je Frederika Daglasa da prisustvuje.
  17. Malvina Bibe Sejmur
  18. Fib Mušer
  19. Ketrin Šo
  20. Debora Skot
  21. Sara Halovel
  22. Meri MekKlintok - ćerka Meri En MekKlintok[8]
  23. Meri Gilbert
  24. Sofron Tejlor
  25. Sintija Dejvis
  26. Hana Plant
  27. Lusi Džons
  28. Sara Vitni
  29. Meri H. Halovel
  30. Elizabet Konklin
  31. Seli Pičer
  32. Meri Konklin
  33. Suzan Kvin
  34. Meri S. Miror
  35. Fib King
  36. Džulija En Drejk
  37. Šarlot Vodvard (oko 1830-1921) - jedini potpisnik kkoji je dočekao 19. amandman.[9]
  38. Marta Anderhil - njen rođak se takođe potpisao
  39. Junis Barker
  40. Sara R. Vuds
  41. Lidija Gild
  42. Sara Hofman
  43. Elizabet Lesli
  44. Marta Ridli
  45. Rejčel D. Bonel (1827—1909)
  46. Betsi Teksburi
  47. Roda Palmer (1816—1919) - jedina potpisnica koja je legalno glasala.[10]
  48. Margaret Dženkins
  49. Sintija Fuler
  50. Meri Martin
  51. P.A. Kulvert
  52. Suzan R. Doti
  53. Rebeka Rejs (1808—1895)
  54. Sara A. Mušer
  55. Meri E. Vali - ćerka Lidije Maunt
  56. Lusi Splejding
  57. Lavinija Lejtam (1781—1859)
  58. Sara Smit
  59. Eliza Martin
  60. Marija E. Vilbur
  61. Elizabet D. Smit
  62. Karolin Barker
  63. En Poter
  64. Junis Gibs
  65. Antoanet E. Segur
  66. Hana Dž. Lejtam - ćerka Lavinije Lejtam
  67. Sara Sison
    Sledeći muškarci su potpisali, ispod zaglavlja „…gospoda prisutna u korist novog pokreta”:
  68. Ričard P. Hant (1796—1856) - suprug Džejn C. Hant, brat Lidije Maunt i Hane Plant, takođe potpisnika
  69. Semjuel D. Tilman
  70. Džastin Vilijams
  71. Eliša Fut - suprug Junis Njutn Fut
  72. Fredrik Daglas
  73. Henri V. Sejmor - suprug Malvine Bibe Sejmor, potpisnice
  74. Henri Sejmor
  75. Dejvid Spalding - suprug Lusi Spalding
  76. Vilijam G. Barker
  77. Elijas Dž. Doti
  78. Džon Džons
  79. Vilijam S. Del (1801—1865) - ujak Rejčel Del Bonel, potpisnice
  80. Džejms Mot (1788-1868) - suprug Lukrecije Mot
  81. Vilijam Borous
  82. Robert Smolbridž
  83. Džejkob Metjus
  84. Čarls L. Hoskins
  85. Tomas MekKlintok - suprug Meri En MekKlintok
  86. Saron Filips
  87. Džejkob Čemberlejn (1802-1878) - Metodist i kasnije član Predstavničkog doma SAD.
  88. Džonatan Metkalf
  89. Nejtan Dž. Miliken
  90. Čarls E. Vudvort
  91. Edvard F. Anderhil (1830—1898) - tetka mu je Marta Barker Underhil, potpisnica
  92. Džordž V. Prajor - sin Margaret Prajor, potpisnice
  93. Džoel Bunker
  94. Ajzak Van Tasel
  95. Tomas Del (1828—1850) - sin Vilijema S. Dela i rođak Rejčel Del Bonel, oboje potpisnici.
  96. E.V. Kapron
  97. Stiven Šir
  98. Henri Hatli
  99. Azalaja Šuli (oko 1805 - 24. oktobar 1855) suprug Margaret Šuli. Rođen u okrugu Linkoln u Gornjoj Kanadi, naturalizovan kao američki građanin 1837. godine. Stanovnik Vaterloa, Njujork i član Junusa. Takođe povezan sa Spiritualistima i Abolicionistima.[11][12]

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ Library of Congress. The Learning Page. Lesson Two: Changing Methods and Reforms of the Woman's Suffrage Movement, 1840-1920. "The first convention ever called to discuss the civil and political rights of women...(excerpt)". Retrieved on April 4, 2009.
  2. ^ North Star, July 28, 1848, as quoted in Frederick Douglass on Women's Rights, Philip S. Foner, ed. New York: Da Capo Press, 1992, pp. 49-51; originally published in 1976
  3. ^ Elizabeth Cady Stanton; Susan B. Anthony; Matilda Joslyn Gage; Ida Husted Harper, ur. (1881). History of Woman Suffrage: 1848-1861. 1. New York: Fowler & Wells. str. 74. 
  4. ^ „The Declaration of Sentiments” (na jeziku: engleski). Seneca Falls Conference. Pristupljeno 2024-03-02. 
  5. ^ „Signers of the Declaration of Sentiments”. National Park Service. Pristupljeno 8. 9. 2015. 
  6. ^ Stevenson, Shanna. „Catherine Paine Blaine” (PDF). Washington State Historical Society. Arhivirano iz originala (PDF) 29. 06. 2016. g. 
  7. ^ „Catherine Paine Blaine”. Washington State Historical Society. 
  8. ^ „Mary M'Clintock”. National Park Service. Pristupljeno 8. 9. 2015. 
  9. ^ „Charlotte Woodward”. National Park Service. Pristupljeno 8. 9. 2015. 
  10. ^ „Rhoda Palmer”. National Park Service. Pristupljeno 8. 9. 2015. 
  11. ^ „"Obituary - Azaliah Schooley."”. The Liberator. 23. 11. 1855. 
  12. ^ Schooley, Azaliah. „"Letter to Isaac Post". Pristupljeno 20. 6. 2018.