Divljana je naselje u Srbiji u opštini Bela Palanka u Pirotskom okrugu. Prema popisu iz 2002. bilo je 141 stanovnika (prema popisu iz 1991. bilo je 186 stanovnika).

Divljana
Administrativni podaci
DržavaSrbija
Upravni okrugPirotski
OpštinaBela Palanka
Stanovništvo
 — 2011.95
Geografske karakteristike
Koordinate43° 10′ 23″ S; 22° 18′ 10″ I / 43.173° S; 22.302666° I / 43.173; 22.302666
Vremenska zonaUTC+1 (CET), leti UTC+2 (CEST)
Aps. visina485 m
Divljana na karti Srbije
Divljana
Divljana
Divljana na karti Srbije
Ostali podaci
Pozivni broj018
Registarska oznakaPI

U selu se nalazi „Škola u prirodi“ koju sačinjava kompleks zgrada za smeštaj učenika kao i zgrade sa učionicama i sportski tereni. Školu u prirodi pohađaju deca iz Niških osnovnih škola (svake nedelje po jedna grupa učenika).

U selu se nalazi hrast stariji od hiljadu godina.[1] Ovde se nalazi Divljansko vrelo.

Kaptirano "Divljansko vrelo"

Položaj uredi

Danas je glavni deo sela na desnoj strani Koritničke reke i širi se prema putu za Babušnicu. Deo sela koji se odvaja od manastirskog puta i pruža ka Divljanskom vrelu, nalazi se pod samim padinama Suve planine . Naselje se snabdeva vodom sa vrela i izvora: Milin izvor, Brežje, Vrbica, Trs, Ginina šola, Suv potok, Prindol i Stari vinogradi.

Seoski atar zahvata dolinu Koritnice i kose iznad puta za Babušnicu. Pruža se do Velike i Male Konjske na Suvoj planini. Na tom prostoru su: Laz, Čungari, Golema Rudina, Duga Rudina, Strma Strana.

Topografska imena za obradive šovršine u ovom ataru su: Reka, Vrbica, Ravne šume, Koičevac.

Selo je zbijeno ali su mu neki delovi nešto razređeniji. U selu razlikuju se delovi: Borčina mala, Raspopova mala, Raskršće, Bogdanovska, Ignjatovska mala.

Istorija uredi

Prema sumarnom popisu Pirotske kaze iz 1530. godine selo Divljan imalo je 36 domaćinstava i 3 neoženjena domaćina. Selo je davalo prihod od 3422 akče.[2]

 
Divljana

Selo se ranije nalazilo na mestu koje se zove Tešilovac. Docnije se selo zbog čume preselilo na put za Divljanski manastir, a na drum Bela Palanka-Babušnica počelo je da izlazi tek 1920-ih.[3]

Demografija uredi

U naselju Divljana živi 125 punoletnih stanovnika, a prosečna starost stanovništva iznosi 51,9 godina (52,5 kod muškaraca i 51,3 kod žena). U naselju ima 66 domaćinstava, a prosečan broj članova po domaćinstvu je 2,14.

Ovo naselje je velikim delom naseljeno Srbima (prema popisu iz 2002. godine), a u poslednja tri popisa, primećen je pad u broju stanovnika.

Što se tiče porekla stanovništva, starosedeoci su: Borčinci (Jovanovići), Raspopovci (Živkovići, Vasiljevići), Ignjatovci (Igljatovići). Doseljenici su: Bogdanovci (Bogdanovići), Viliparci (Milenkovići, Petrovići), Đurinci (Stojanovići), Mandžinci (Tričkovići), Alići.

Seoska slava ovog sela je Sveta Trojica.

Grafik promene broja stanovnika tokom 20. veka
Demografija[4]
Godina Stanovnika
1948. 433
1953. 421
1961. 312
1971. 245
1981. 218
1991. 186 186
2002. 141 142
2011. 95


Etnički sastav prema popisu iz 2002.‍[5]
Srbi
  
140 99,29%
nepoznato
  
1 0,70%


Domaćinstva
Stanovništvo staro 15 i više godina po bračnom stanju i polu
Stanovništvo po delatnostima koje obavlja

Reference uredi

  1. ^ Ovaj hrast kod Bele Palanke postojao je i u vreme Nemanjića („Blic“, 1. maj 2015)
  2. ^ Katič1, Amedoski2, Tatяna1, Dragana2 (2010). „Sъkraten registъr na pirotski kadilъk”. Izvestiя na dъržavnite arhivi. 99: 183. 
  3. ^ Kostić, Mihajlo (1954). Koritnica. Antropogeografska istraživanja. Beograd: SAN. str. 76. 
  4. ^ „Knjiga 9”. Stanovništvo, uporedni pregled broja stanovnika 1948, 1953, 1961, 1971, 1981, 1991, 2002, podaci po naseljima (PDF). webrzs.stat.gov.rs. Beograd: Republički zavod za statistiku. maj 2004. ISBN 86-84433-14-9. 
  5. ^ „Knjiga 1”. Stanovništvo, nacionalna ili etnička pripadnost, podaci po naseljima. webrzs.stat.gov.rs. Beograd: Republički zavod za statistiku. februar 2003. ISBN 86-84433-00-9. 
  6. ^ „Knjiga 2”. Stanovništvo, pol i starost, podaci po naseljima. webrzs.stat.gov.rs. Beograd: Republički zavod za statistiku. februar 2003. ISBN 86-84433-01-7. 

Literatura uredi

  • Mihajlo M. Kostić, Koritnica, 1953

Spoljašnje veze uredi