Duvak
Duvak prestavlja maramu koje su neveste nosile na dan venčanja. Ova vrsta marame se nosila u raznim krajevima Srbije na različite načine.
U regionu Užica, Kosjerića i Požege neveste bi nosile kapu i oko glave stavljele „prevezu“ trakastog izgleda. Duvak je bio stavljan preko kape i preveze, četvrtasto crveno kupljeno platno koje je prekrivalo lice i polovinu leđa. Još neke oblasti gde se nosio su bile Trnava, Drenovci, Seča Reka, Rosići, i Tvrdići. U Ariljskom okrugu ova marama se nazivala „burundžuk“.[1]
Iako pretežno crvene boje, duvak je mogao biti i beo. U nekim rkajevima se preko duvka nosio i "cmiljevac", oblik nevestinske kape, koji je kasnije izobačen iz upotrebe. [1]Imao je i praktičnu namenu, držao je kapu da ne padne sa glave.
U Užičkom i Požeškom kraju duvak je pretežno nošen pre prvog svetskog rata, kada postpeno prestaje da se upotrebljava i umesto njega mlade pri venčanju nose beli "val" (nalik današnjem velu).
Zanimljivu ulogu je imao duvak, kada je reč o devojkama „lazaricama“ u selu Surlica. Pokrivanje duvkom se ovde povezuje sa zmijama gde duvak u stvari predstavlja zmijsku košuljicu, a „lazarica samim tim predstavlja zmiju odnosno vrača ili božanstvo koje se bori sa zmijom. Ova pretpostavka se ipak smatra netačnom jer je duvak ipak predstavljao simbol neveste, a i iz lazaričkih običaja se „lazarice“ ne mogu nazivati zmijama.[2]
Vidi još
urediReference
uredi- ^ a b Blagojević, Natalija (1984). „Običaji u vezi sa rođenjem, ženidbom i smrću u titovoužičkom, požeškom i kosjerićkom kraju”. Glasnik Etnografskog muzeja u Beogradu. XLVIII: 238—273.
- ^ Kostić, Petar (1982). „Lazarice u selu Surlici, prilog razmatranjuporekla i suštine ženskih obrednih povorki”. Glasnik Etnografskog muzeja u Beogradu. XXXXVI: 9—40.