Endi Vorhol (engl. Andy Warhol; Pitsburg, 6. avgust 1928.[1]Njujork, 22. februar 1987) je bio američki slikar, režiser, publicista, glumac i najveća figura pop-arta. Studirao je dizajn na Univerzitetu Karnegi Melon nakon čega je otišao u Njujork.[2]

Endi Vorhol
Endi Vorhol
Lični podaci
Puno imeEndru Varhola
Datum rođenja(1928-08-06)6. avgust 1928.
Mesto rođenjaPitsburg, SAD
Datum smrti22. februar 1987.(1987-02-22) (58 god.)
Mesto smrtiNjujork, SAD

Biografija uredi

Rođen je u Pitsburgu u Pensilvaniji pod pravim imenom Endru Vorhola.[3][4][5][6] Njegov otac Andrej Varhola (prezime se pisalo „Varhola“ u Evropi, ali je promenjeno na Vorhola kada je emigrirao u SAD) i majka Ulja Justina Zavacka bili su imigranti radničke klase, rusinskog porekla iz sela Mikó, Ugarska. (danas: Mikova, Slovačka).[7][8] Porodica je pripadala Rusinskoj katoličkoj crkvi istočnog obreda. U izvorima je nađeno da se rodio između 1928. i 1931. godine. On sam nam tvrdi da je godina rođenja iz 1931. falsifikat u matičnim knjigama. Najčešće se navodi godina rođenja i datum rođenja 6. avgust 1928. godine. Njegov otac je iako je u mnogim biografijama navedeno da je radio u rudnicima, ipak radio na građevinama u Pensilvaniji i njegova porodica je bila grčko-katoličke veroispovesti.[9] Imao je dva brata.

U trećem razredu Vorhol se razboleo od horeje, koja izaziva trzaje mišića. Ova bolest je dovela i do promena u pigmentaciji kože,[10] a kasnije je razvio i hipohondriju i strah od lekara i bolnica.[11] Pošto je bio vezan za krevet kao mali, bio je isključen od društva svojih vršnjaka i veoma je postao vezan za majku. Kada je bio u krevetu voleo je da crta, sluša radio i skuplja sličice filmskih zvezda, koje je lepio oko kreveta. Vorhol je kasnije svoje bolešljivo detinjstvo opisao kao veoma važno za razvoj njegove ličnosti i njegovih sposobnosti.[12]

Rano je pokazao svoj talenat za umetnost i studirao je dizajn na univerzitetu u Pitsburgu. Godine 1949, preselio se u Njujork i počeo je uspešnu karijeru u jednom magazinu, baveći se ilustracijom i oglasima.[2] Postao je poznat po svojim neobaveznim potezima pri crtanju cipela. To je dovelo do njegove prve izložbe u Njujorku.

1960.-e uredi

Tokom 1960-ih Vorhol je od ilustratora postao jedan od najpoznatijih umetnika Amerike. Na mnogo načina su Vorhol i krug ljudi okupljeni oko njega definisali ovu deceniju.[13]

Tokom ove decenije Vorhol je počeo da slika poznate američke proizvode, kao Koka - kola, kao i poznate popularne ikone, kao Merlin Monro, i Elizabet Tejlor. Godine 1963, osnovao je atelje „The Factory“ i oko sebe je skupio slikare, pisce, muzičare i poznate andergraund ličnosti. Počeo je da se bavi štampom na tkanini – sitotiskom i slike je radio u serijama, postižući time ne samo da se bavi umetnošću masovne proizvodnje, već i da sama umetnost postaje masovni produkt. Izjavljujući da želi da bude mašina i umanjujući značaj svoje kreativnosti u produkovanju svoje umetnosti, Vorhol je načinio revoluciju u umetnosti. Njegov rad veoma brzo postaje kontroverzan i popularan.

Od ovog perioda njegov rad se kreće oko američke pop (popularne) kulture. Štampao je slike novčanica, zvezda, brendiranih proizvoda i slike iz novina.

Tokom 1950-ih Vorhol je, kao ilustrator, koristio asistente da bi povećao svoju produktivnost. Sarađivanje sa drugima će ostati prepoznatljiv (i kontroverzan) aspekt njegovog načina rada tokom cele karijere, a posebno tokom 1960-ih. Jedan od njegovih najvažnijih saradnika iz ovog perioda je Gerard Malanga, koji mu je pomagao u štampi, snimanju filmova, skulpturi i drugim radovima. Među drugima koji su činili njegovu grupu bili su i Fredie Herko, Ronald Tavel, Mari Voronov, Brigid Berlin (od koje je dobio ideju da snima svoje telefonske razgovore).

Tokom decenije Vorhol je negovao boemsku ekscentričnost sa kojom je prezentovao svoje „Vorholove Superstars“, među kojima su Edie Sedgvik, Viva (Vorholova superzvezda), Niko, Kandi Darling, i dr. Ovi ljudi su učestvovali u snimanju filmova u Factory-u i neki su, kao Berlin, ostali Vorholovi prijatelji do njegove smrti. Važne ličnosti iz njujorškog andergraund umetničkog i filmskog sveta pojavljivale su se u njegovim filmovima, što ukazuje na Vorholovu povezanost sa različitim umetničkim krugovima u tom periodu. Krajem decenije Varhol je već i sam bio zvezda i pojavljivao se često u štampi zajedno sa svojim Superstarovima iz Factory-a.

Pokušaj ubistva uredi

 
Originalna Kampbel konzerva
 
Skulptura Endija Vorhola ispred muzeja u slovačkom gradu Medzilaborce

Valerie Solanas se juna 1968. pojavila u „Factory“-u i pucala u Vorhola. Mario Amaia je takođe bio meta.

Pre ovoga Solanas je bila marginalna ličnost u „Factory“-u. Osnovala je „grupu“ (ona je bila jedina članica) pod nazivom S.C.U.M. - Society for Cutting Up Men (Društvo za sečenje muškaraca) i napisala je „S.C.U.M Manifest“, radikalno feministički napad na patrijarhat. Solanas se pojavljuje u Vorholovom filmu iz 1968. godine I, A Man. Nešto ranije tog dana Solana je tražila da joj vrate scenario koji je dala „Factory“-u, ali joj nisu vratili. Scenario je bio, zapravo, zaturen.

Vorhol je bio ozbiljno ranjen i jedva je preživeo (lekari su morali da mu otvore grudni koš i masirali su mu srce da bi ga stimulisali). Fizičke posledice je trpeo do kraja života (morao je, recimo, da nosi korset, koji mu je držao abdomen). Pokušaj ubistva je imao trajne posledice i na njegov život i umetnost.

Solanas je uhapšena narednog dana. Tokom ispitivanja izjavila je: „Imao je preveliku kontrolu nad mojim životom.“ Posle pokušaja ubistva „Factory“ je postao krući zbog kontrole i mera opreza. Ovo je za mnoge značio kraj „Factory“-a 60-ih.

1970-e uredi

U poređenju sa uspehom i skandalima iz 1960-ih, nova decenija je bila mnogo mirnija. Vorhol je sada počeo da okuplja nove, bogatije ličnosti, koje je portretisao. Njegov čuveni portret Mao Cedunga napravljen je 1973. godine.

Vorhol je izlazio u poznate noćne klubove na Menhetenu. Opisan je kao povučen, stidljiv i kao posmatrač koji uviđa detalje.

1980-e uredi

Tokom 1980-ih Vorhol je ponovo doživljavao uspeh kod kritičara i finansijski, delom i zbog njegovih novih prijateljstava sa mladim umetnicima.

Vorhol je, takođe, cenio intenzivan holivudski glamur. Jednom je rekao: „Volim Los Anđeles. Volim Holivud. Tako su lepi. Sve je plastično, ali ja volim plastiku. Želim da budem plastičan.

Seksualnost uredi

Vorhol je bio jedan od prvih vodećih gej američkih umetnika koji su bili otvoreni po pitanju svoje seksualnosti. Mnogi su o njemu mislili kao o aseksualnoj osobi ili tek voajeru. To je međutim odbačeno od strane njegovih biografa. Pitanje kako je njegova seksualnost uticala na njegovu umetnost i oblikovala njegov odnos prema umetničkom svetu je glavna tema istoričara umetnosti, kao i pitanje koje je sam postavljao u intervjuima, u razgovorima sa savremenicima i u publikacijama.

Tokom karijere Vorhol je pravio erotske fotografije i crteže golih muškaraca. Mnogi njegovi čuveni radovi crpe snagu ili otvoreno ispituju složenost seksualnosti i seksualne želje. Mnogi njegovi filmovi su premijerno pokazani u gej porno bioskopima. Neke od najinteresantnijih priča o njegovom razvoju kao umetnika jesu u vezi sa preprekama koje je njegova seksualnost u početku predstavljala dok se trudio da pokrene svoju karijeru. Prvi radovi koje je podneo galeriji bili su homoerotski crteži koji su odbijeni jer su bili isuviše otvoreni.

U knjizi memoara Popizam: Vorholove šezdesete, umetnik se priseća razgovora sa filmskim stvaraocem Emil de Antoniom, na temu problema koje je imao zbog svoje otvorene homoseksualnosti. Ova činjenica je omela Vorhola u uspostavljanju društvenih odnosa sa tada nadaleko poznatijim pop umetnicima poput Džaspera Džounsa i Roberta Raušenberga koji su obojica bili homoseksualci, ali to skrivali od javnosti. De Antonio je objasnio kako je Vorhol isuviše „sviš“ (američki termin za feminizirano i kemp ponašanje). Vorhol potom izjavljuje: “Nisam imao ništa da ponudim kao odgovor na to. Bila je to evidentna istina. Tako da sam odlučio da ne brinem o tome, jer su to stvari koje ionako nisam želeo da menjam i za koje sam smatrao da ne moram da menjam.“[14][15]

Religijska ubeđenja uredi

Vorhol je praktikovao katolicizam istočnog obreda. Redovno je volontirao u skloništima za beskućnike i opisivao je sebe kao religioznu osobu. Mnogi njegovi kasniji radovi sadrže skrivene religijske teme. Redovno je posećivao liturgije, a sveštenik crkve na Menhetenu je rekao da je u crkvu odlazio gotovo svakog dana. Na njegov rad je uticala ikonografska tradicija istočnog hrišćanstva.

Vorholov brat je rekao da je Vorhol bio „istinski religiozan, ali da nije želeo da ljudi to znaju, jer je to bila privatna stvar“.

Smrt uredi

 
Grob Endija Vorhola u Pitsburgu

Vorhol umire rano, u svojoj 58. godini, 22. februara, 1987. godine u 6:32 u Njujorku. Prema novinskim izveštajima, on se dobro oporavljao posle rutinske operacije žučne kese pre nego što je umro u snu od iznenadnog infarkta. Bolničko osoblje nije dobro pratilo njegovo stanje i posle operacije su ga „napunili“ tečnošću, zbog čega je došlo do hiperhidratacije, zbog čega je Vorholov advokat podneo tužbu.

Vorhol je sahranjen na grkokatoličkom groblju u, predgrađu Pitsburga. Među ljudima koji su održali posmrtni govor bila je i Joko Ono.

Slike uredi

Do početka 1960-ih Vorhol je bio uspešni reklamni ilustrator. Vorhol je bio toliko uspešan kao komercijalni ilustrator, da ga niko nije shvatao kao umetnika.

Koristeći istu tehniku koju je koristio u ilustracijama, Vorhol je uradio seriju crteža i podneo ih galeriji, koja ga je odbila. Počeo je da promišlja odnos između komercijalne umetnosti i umetnosti i umesto da ih vidi kao suprotnosti (što je bio slučaj sa ostalim umetnicima) počeo je da ih spaja stvarajući pop-art.

Pop art je bila eksperimentalna forma koju je nekoliko umetnika nezavisno počelo da usvaja. Neki od njih, kao što je Roj Lihtenštajn kasnije će postati sinonimi za ovaj pokret. Vorhol koji će postati poznat kao „Papa popa“ („Pope of Pop“) prihvatio je ovaj stil. Njegove prve slike prikazuju likove iz crtanih filmova i reklama, koje je radio ručno. Kasnije, Vorhol svoje teme traži u samim ikonama popa – brendovima, zvezdama i dolarima – i isključuje svaki trag „ruke“.

Vorhol je tražio svoje teme, koje bi ga razlikovale od drugih pop-artista. Prijatelji su mu rekli da slika stvari koje najviše voli. Na sebi svojstven način počeo je da slika svoje omiljene stvari. Za svoju prvu veliku izložbu slikao je konzerve Kambelove supe, koje je jeo za ručak tokom celog života. Varhol je voleo novac, pa je slikao novčanice. Voleo je zvezde, pa je slikao i njih.

Od ovakvih početaka razvio je svoj kasniji stil. Umesto da bira teme po kojima će biti prepoznatljiv, birao je prepoznatljiv stil, iz koga je polako istiskivao ruku u procesu stvaranja. Slike je počeo da radi kao štampu na tkanini. Od slikara Vorhol je postao dizajner slike. U vrhuncu svoje slave, Vorhol je imao nekoliko asistenata koji su radili po njegovim instrukcijama.

Vorhol se bavio i komičnim i ozbiljnim temama, birajući predmete od konzerve supe do električne stolice. Koristio je istu tehniku – tekstilna štampa, serijska reprodukcija i upotreba svetlih boja – bez obzira na to da li slika glamurozne zvezde, predmete iz svakodnevnog života ili slike samoubistava, saobraćajnih nesreća i sl. Slike iz serije „Dead and Disaster“ (1962—1963), kao što su „Red Car Crach“, „Purple Jumping Man“, „Orange Disaster“, transformišu ličnu tragediju u javni spektakl i opominju medije da stalno prikazivanje ovakvih slika u medijima otupljuje publiku.

Jedinstveni element njegovog rada je njegov kitonovski (Baster Kiton) stil – potpuna bezizražajnost. Ovo se ogledalo i u njegovom ponašanju – često se „pravio glup“ u medijima i odbijao je da objašnjava svoj rad. Poznat je po tome što je rekao da sve što treba da se zna o njemu i njegovom radu je već tu – na površini. U takvoj površnosti, bez oznaka iskrenosti, posmatrač je ostavljen da se pita i otkriva šta „pravi Endi“ misli. Da li je Endi užasnut smrću ili mu je ona smešna? Da li su njegove konzerve supe cinična primedba o bezvrednosti popularne kulture, ili su „homage“ jednostavne udobnosti doma? Bez želje da odgovara na ova pitanja, njegov rad postaje interesantniji – ostavlja publici da interpretiraju njegovo značenje.

Filmovi uredi

Vorhol je radio u mnogim medijima – slikarstvo, fotografija, crtež i skulptura. Pored toga, pravio je i filmove. Između 1963. i 1968. snimio je preko 60 filmova. Njegov najpopularniji film koji je dobio i najbolje kritike je Chelsea Girls (1966). Film prikazuje dva filma istovremeno, sa različitim pričama.

Posle pokušaja ubistva Vorhol, koji je sada živeo povučenije, odustao je od snimanja filmova.

Filmografija uredi

Filmovi koje je režirao Endi Vorhol
God. Srpski naziv Izvorni naziv
1963. Blow Job
1963. Eat
1963. Haircut
1963. Kiss
1963. Naomi's Birthday Party
1963. Sleep
1964. 13 Most Beautiful Women
1964. Batman Dracula
1964. Clockwork
1964. Couch
1964. Drunk
1964. Empire
1964. The End of Dawn
1964. Lips
1964. Mario Banana I
1964. Mario Banana II
1964. Messy Lives
1964. Naomi and Rufus Kiss
1964. Tarzan and Jane Regained... Sort of
1964. The Thirteen Most Beautiful Boys
1965. Beauty #2
1965. Bitch
1965. Camp
1965. Harlot
1965. Horse
1965. Kitchen
1965. The Life of Juanita Castro
1965. My Hustler
1965. Poor Little Rich Girl
1965. Restaurant
1965. Space
1965. Taylor Mead's Ass
1965. Vinyl
1965. Screen Test
1965. Screen Test #2
1966. Ari and Mario
1966. Hedy (film)
1966. Kiss the Boot
1966. Milk
1966. Salvador Dalí
1966. Shower
1966. Sunset
1966. Superboy
1966. The Closet
1966. Chelsea Girls
1966. The Beard (film)
1966. More Milk, Yvette
1966. Outer and Inner Space
1966. The Velvet Underground and Nico
1967. The Andy Warhol Story
1967. Tiger Morse
1967. ****
1967. The Imitation of Christ
1967. The Nude Restaurant
1967. Bike Boy
1967. I, a Man
1968. San Diego Surf
1968. The Loves of Ondine
1969. Blue Movie
1969. Lonesome Cowboys
1972. L'Amour
1968. Flesh (film)
Flesh for Frankenstein (1973)
aka Andy Warhol's Frankenstein (USA)

Muzika uredi

Vorhol je prihvatio bend Velvet Underground kao jedan od svojih projekata tokom 1960-ih, „produkujući“ njihov prvi album The Velvet Underground and Nico i praveći naslovne slike. Njegova „produkcija“ ovog albuma se sastojala samo u plaćanju vremena u studiju. Posle ovog albuma Vorhol i Lu Rid su počeli da se sukobljavaju oko ideje u kom pravcu bend treba da se razvija i konačno su prekinuli kontakt.

Vorhol je dizajnirao omote za dva albuma Rolingstonsa: Sticky Fingers (1971) i Love You Live (1977). Godine 1975. Vorhol je uradio nekoliko portreta Mika Džegera.

Godine 1990. Lu Rid snima album Sons for Drella (jedan od Vorholovih nadimaka bio je Drela, kao kombinacija imena Drakula i Cinderella (Pepeljuga)) sa Džon Kejlom. Na albumu Rid se izvinjava Vorholu zbog sukoba.

Vorhol je bio prijatelj sa mnogim muzičarima, uključujući Bob Dilana i Džon Lenona. Vorhol je dizajnirao omot za Lenonov album Menlove Avenue, koji je posthumno izdat 1986. godine. Vorhol se pojavljuje kao barmen u spotu pesme „Hello Again“ grupe The Cars i u spotu za singl „Mistif“ grupe Curiosity Killed the Cat.

Vorhol je imao veoma veliki uticaj na novotalasni/pank rok bend Devo, kao i na Dejvida Bouia, koji je snimio i pesmu pod nazivom „Endi Vorhol“ za album Hunky Dory (1971).

Knjige uredi

Tokom 50-ih objavio je samostalno nekoliko knjiga, a od kasnijih 1960-ih „piše“ nekoliko knjiga koje su bile komercijalno objavljivane:

Vorhol je osnovao modni magazin „Interview”, koji se i danas objavljuje.

Drugi mediji uredi

  • Crtež: Vorhol je svoju karijeru počeo kao crtač. Najpoznatiji su njegovi crteži cipela. Neki od njegovih crteža su objavljeni kao knjižice: „Yum, Yum, Yum“ – o hrani; „Ho, Ho, Ho“ – o Božiću i, naravno, „Shoes, Shoes, Shoes“. Umetnički najcenjenija knjiga crteža je „The Gold Book“, koja sadrži crteže mladih muškaraca.
  • Audio: Jedno vreme Vorhol je svuda sa sobom nosio diktafon i snimao je sve i svakog sa kim je pričao. Neki od ovih zapisa bili su osnova za njegov književni rad.
  • Televizija Vorhol je sanjao da ima svoj TV šou po nazivu „The Nothing Special“ koji bi govorio o njegovoj omiljenoj temi: Ništa. Kasnije je ima dve emisije: „Andy Warhol’s TV“ 1982 i „Andy Warhol’s Fifteen Minutes“ za MTV, 1986. pored svojih emisija, redovno se pojavljivao u drugim emisijama.
  • Moda: Kaže se da je rekao „Radije bih kupio haljinu i zakačio je na zid nego sliku.“
  • Kompjuter: Vorhol je koristio Amigu za digitalnu umetnost.

Muzeji uredi

Muzej Endija Vorhola u Pitsburgu je najveći američki muzej posvećen samo jednom umetniku. Čuva zbirku sa više od 12.000 umetničkih predmeta.

Vorholov brat, Džon Vorhol i Vorhol zadužbina iz Njujorka osnovali su 1992. Vorholov porodični muzej moderne umetnosti u Slovačkoj u mestu Medzilaborce, pored koga su rođeni Vorholovi roditelji.

Najpoznatije izjave uredi

  • U budućnosti će svako imati svojih 15 minuta svetske slave.
  • Umetnik je osoba koja pravi stvari koje ljudima ne trebaju, ali on iz nekog razloga misli da bi bila dobra ideja da im se daju

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ „Andy Warhol: Biography”. Andy Warhol Foundation for the Visual Arts. 2002. Arhivirano iz originala 24. 07. 2010. g. Pristupljeno 16. 06. 2017. 
  2. ^ a b Mišić, Milan, ur. (2005). Enciklopedija Britanika. V-Đ. Beograd: Narodna knjiga : Politika. str. 77. ISBN 86-331-2112-3. 
  3. ^ "Elder brother of Andy Warhol, who raised young artist, dies aged 85", Daily Mail, December 29, 2010.
  4. ^ „Biography”. Warhola.com. Pristupljeno 14. 8. 2010. 
  5. ^ Bockris 1989, str. 15.
  6. ^ „Mother”. Warhola.com. Pristupljeno 14. 8. 2010. 
  7. ^ Magocsi & Pop 2002, str. 539.
  8. ^ Dillenberger 2001, str. 7.
  9. ^ Bockris 1989, str. 4–5.
  10. ^ „biography”. warhol. Arhivirano iz originala 6. 1. 2013. g. Pristupljeno 13. 1. 2013. 
  11. ^ Guiles 1989.
  12. ^ „The Prince of Pop Art”. Arthistoryarchive.com. Arhivirano iz originala 7. 7. 2010. g. Pristupljeno 14. 8. 2010. 
  13. ^ „Andy Warhol painting sells for $105M”. New York Daily News. 13. 11. 2013. Pristupljeno 13. 11. 2013. 
  14. ^ Warhol & Hackett 1980, str. 11–12. sfn greška: više ciljeva (2×): CITEREFWarholHackett1980 (help)
  15. ^ Butt 2005, str. 113.

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi