Zemljanik (župa)

Zemljanik (lat. supam Zemlenyk), je istorijska su oblast koja je nastala u srednjem vijeku kao posebna upravna cjelina banovine Bosne. Obuhvatala je dio prostora između rijeke Vrbasa na istoku, Sane na zapadu i Lijevča polja na sjeveru. Centralni dio župe zauzimao je prost oko današnje Banja Luke. Zemljanik se u istorijskim izvorima prvi put pominje 1287. godine u povelji srpskog bana Prijezde Prvog, gdje ban daje u miraz župu Zemljanik svojoj ćerki i njenom mužu Stefanu Baboniću, sa svim svojim selima i kmetovima.

Položaj i istorija

Župa Zemljanik je bila najseverozapadniji dio srednjovjkovne Banovine Bosne, zauzimala je prostor od Vrbasa, te Majdana, Kmećana, Vilusa, Hazića, Pavića, Sokolova na domak Sane, Stražica, Orahovljana i Ponikvi (Ponora), sa drute strane. Župa se graničila sa zapadne strane sa župom Sanom, dok se sa južne strane graničila sa dijelovima župa Luke i Banica, na istoku sa župom Vrbanja, te sjeveroistoka sa župom Glaž.

U vrijeme doseljavanja Slovena na Balkansko poluostrvo, prostor župe Zemljanik naselili su Srbi, pa je župa bila u sastavu Srbije do 10. vijeka, kada je vlast preuzela Vizantija, a zatim se vratila ponovo u okrilje srpske države pod vođstvom kralja Konstantina Bodina. Posle smrti kralja Bodina župa prelazi u ruke Ugara, pa Vizantije do 1188. godine. Od vremena Kulina župa postaje čvršće vezana za Banovinu Bosnu.

Sa jačanjem i širenjem posjeda plemićke kuće Babonić, koji su gajili pretenzije prema slivu Vrbasa, ban Prijezda Prvi Kotromanić radi jačeg diplomatskog položaja sklapa bračne veze između njegove ćerke i prvorođenog sina bana Babonića Trećeg, Stefana. Tako se u istorijskim spisima župa se prvi put pominje u darovnici bana Prijezde, 8. maja 1287. godine, kada ban daje u miraz župu Zemljanik svojoj ćerki i njenom mužu Stefanu Baboniću.

U ime Svete Trojice i nerazdeljivog im jedinstva. Mi Prijezda, uz Božju saglasnost ban bosanski, svim Hristovim vjernicima upućujemo pozdrav u spasitelju svih. Pošto se ono što čine i sprovode vladari sa velikom snagom uvjek mora poštovati od strane vjernih podanika, odista želimo da se, ovom ispravom, svima da na znanje da smo, svjesnom namjerom i željom našeg srca, onako kako priliči da otac učini voljenom sinu, i uz dobru volju naših sinova Stjepana, Prijezde i Vuka, te takođe uz saglasnost velikaša i vlastele naše države, izvjesnu našu zemlju, to jest čitavu župu zvanu Zemljanik, sa svim što se od nje dobija i što joj pripada, sa selištima i selima i sasvim ljudima koji u njima žive i koji će se tamo okupiti, dali, darovali i dodelili najdražem našemu zetu i sinu u Bogu, a prvorođenom sinu plemenitog i časnog muža bana Stjepana, i najdražoj našoj ćerki, njegovoj supruzi, a preko njih i njihovim naslednicima i potomcima njihovih naslednika da je imaju, drže i sa vječitim pravom, neopozivo poseduju slobodno, sigurno i u celosti, u miru i spokojstvu u onimgranicama, međama i okvirima u kojima su je naši preci, kao i mi sami, posedovali dosada. Odlomak iz povelje bana Prijezde

Nije poznato koliko su dugo Babonići držali župu pod svojom vlasti, ali su ih potisnuli Hrvatinići za koje se zna da su najkasnije ovladali ovim prostorom 1323. godine. Zemljanik se poslednji put pominje 1434. godine u povelji vojvode Donjih Kraja Đurđa, sinovca velikog vojvode Hrvoja.

Literatura

• Mrgić, Jelena (2002). Donji Kraji: Krajina srednjovekovne Bosne. Beograd: Filozofski fakultet. 
• Mrgić, Jelena (2008). Severna Bosna: 13-16. vek. Beograd: Istorijski institut. 
• Ćirković, Sima (1964). Istorija srednjovekovne bosanske države. Beograd: Srpska književna zadruga. 
• Kalinić, mr Goran (2013). Mramorovi u srednjovjekovnoj župi zemljanik. Banja Luka: Nezavisni univerzitet Banja Luka. 
• Vlajić, Borislav (2001). Istorija Ratkova i krajiških župa Banjice i Zemljanika : (od I do XX veka). Beograd: Stručna knjiga. 
• Isailović, Neven (2001). Građa o prošlosti bosne: Povelja bana Prijezde kojoj dodjeljuje župu zemunik svojoj ćerki i zetu, sinu bana Stjepana III Babonića. Banja Luka: ANURS.