Zemljopis i povjesnica Bosne
„Zemljopis i povjesnica Bosne“ (u originalu Zemljopis i poviestnica Bosne) djelo je Ivana Franje Jukića, koje je napisao u Varcar Vakufu (današnjem Mrkonjić Gradu) 1850. godine pod pseudonimom Slavoljub Bošnjak[1], a štampao njegov prijatelj Ljudevit Gaj o svom trošku u Zagrebu 1851.[2] Ova knjiga je dugo smatrana jednim od najznačajnijih izvora za proučavanje geografskih karakteristika i istorije Bosne.[3]
Knjiga ima dva glavna dijela: Zemljopis (do 79. stranice) i Dogodopis (od 80. do 154. stranice), kojima je dodat kao prilog Nadostavak koji broji deset strana.
U prvom dijelu se govori o granicama Bosne, planinama, jezerima, rijekama, putevima, trgovini, porezima, stanovništvu, vjeri, običajima, praznovjerju itd. Jukić je takođe pisao i o osobenostima Hercegovine, ali u daleko manjoj mjeri. Drugi dio knjige govori o porijeklu Bosanaca, o bosanskim banovima i kraljevima, o propasti srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva, o Osmanlijama i nastojanjima da se Bosna oslobodi od njihove vlasti. Za pisanje ovog dijela Jukić je koristio dostupnu istorijsku literaturu toga vremena, djela dubrovačkih ljetopisaca i hroničara, ali se oslanjao djelimično i na narodna predanja. U Dogodopisu on govori o 19 banova i 7 kraljeva, od kojih se neki ne spominju u drugim istorijskim spisima. Osim toga, autor je koristio i druge manje pouzdane izvore i na osnovu njih izvlačio zaključke. Zbog ovoga su se javljale greške u hronologiji, a mnogi dijelovi knjige se sa današnjeg stanovišta smatraju neobjektivnim. Ipak, ovo djelo je u nauci Bosne i Hercegovine bilo prvi moderni spis o istoriji srednjovjekovne Bosne i dešavanjima u 19. vijeku.[2]
Nadostavak sadrži „Želje i molbe kristjanah u Bosni i Hercegovini, koja ponizno prikazuje njegovom carskom veličanstvu sretnovladajućem sultanu Abdul-Medžidu“. Taj dio sadrži 28 tačaka u kojima Jukić analizira težak položaj naroda u BiH i traži privredne, kulturne, političke i socijalne reforme. Ovome su pripodata „Izjašnjenja“, u kojima se komentarišu prethodno iznijeti stavovi. Ovaj dokument je, između ostalog, bio jedan od razloga za Jukićevo hapšenje 17. januara 1852. u Sarajevu i njegovo zatočeništvo i protjerivanje iz Bosne.[1]
Izvori uredi
- ^ a b Ivan Lovrenović: Putovanje Ivana Frane Jukića, Zadužbina Petar Kočić, Banja Luka — Beograd. 2005. ISBN 978-99938-31-66-2.
- ^ a b Salih Jaliman: Jukić kao sudbina Arhivirano na sajtu Wayback Machine (23. avgust 2011), revija „Odjek“, 2004.
- ^ „Izabrana djela — Ivan Franjo Jukić”. Arhivirano iz originala 05. 06. 2010. g. Pristupljeno 14. 3. 2010.