Википедија

Ivo Lozica

Ivo Lozica (Lumbarda, 10. jul 1910 — Lumbarda, 27. mart 1943), bio je hrvatski vajar, docent Akademije likovnih umetnosti u Zagrebu, koji je tokom Drugog svetskog rata streljan od strane italijanskih fašista.[1]

Ivo Lozica
Lični podaci
Datum rođenja(1910-07-10)10. jul 1910.
Mesto rođenjaLumbarda, ostrvo Korčula, Austrougarska
Datum smrti27. mart 1943.(1943-03-27) (32/33 god.)
Mesto smrtiLumbarda, Kraljevina Italija
Umetnički rad
Poljevajarstvo

Život i karijera

uredi

Rođen je u Lumbardi, na ostrvu Korčula, 10. juna 1910. godine kao prvi sin porodice Anice i Antuna Lozica, Barbareško. Kamenoklesarsku školu zavrio je u Korčuli od 1923. do 1925 godine u kojoj mu je mentor Frana Kršinić. Sa šesnaest godina, na preporuku svog mentora, Kršinića, Ivo je 1926. godine kao prvi u klasi primljen na Likovnu akademiju u Zagrebu, u klasu Ivana Meštrovića.

Usavršavao se kod Ivana Meštrovića u Parizu, nakon što je 1931. godine dobio francusku stipendiju. U Parizu je nešto kasnije nakon godinu dana usavršavanja završio specijalizaciju na Sorboni.[2]

Po povratku iz Pariza radio je u Meštrovićev ateljeu u Splitu, i pomagao Meštroviću u klesanju karijatida za njegov Spomenik neznanom junaku na Avali u Beogradu (1935.-1938).

U Zagrebu je postavljen za docent, a kasnije i za profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1938 — 1942).

Streljali su ga italijanski fašisti 27. marta 1943. godine, zbog saradnje sa partizanima.

Likovno stvaralaštvo

uredi

Iako je radio u mnogim materijalima: kamenu, bronzi, mermeru, sadri, drvetu i terakoti, ipak je svoja najbolja dela ostvario u kamenu, za koji je imao poseban osećaj za harmoniju i lepotu oblika.[2]

Teme u njegovim delima bile su različte, od ekspresivnih likova težaka i ribara do aktova naglašene voluminoznosti.

Ivo Lozica je izvajao brojne skulpture koje danas imaju istaknuto mesto u novijem hrvatskom vajarstvu, mešu kojima su značajniji aktovi („Poslije kupanja”, „Proljeće” i „Ženski torzo”).

Radio je i crteže u sepiji, tušu i uglju. U početku (pod Meštrovićevim uticajem) „volumen na slici je prvo ostvarivao senčanjem, a nešto kasnije oslanjanjen na dinamičku liniju obrisa kojom je izražavao ritam i pokret.” Često je crtao i skice i na njima pravio beleške, kao ideje za skulpturalne kompozicije, ali su ti „crteži često bili izraz isključivo crtačkoga poriva”. Uglavnom je crtao ženske aktove, ali portrete, npr. „Portret vajara Branka Ružića”, u profilu (1942).

Na poslednjim skulpturama pred kraj nasilno prekinutog života, izašao je iz krutog realističkog oblikovanja i sve više je naglašavao pojedinosti, od kojih je postepeno prelaziu u celovito obuhvatanje oblika. Tako je npr. u mermernom Ženskom torzu, koji je izradio pred sam kraj svog života, čistoćom oblika i blagim prelazima Lozica se potpuno približio modernom shvatanju vajarske forme.

Izložbe

uredi
Samostalne izložbe

Dela su mu izlagana na samostalnim izložbama u:

  • Zagrebu (1954, 2002, 2010),
  • Dubrovniku (1961, 2010),
  • Korčuli (1978),
  • Lumbardi (2008).
Grupne izložbe

Svoja dela izlagao je na sledećim grupnim (kolektivnim )izložbama:

  • Zagrebački umnici (Zagreb 1935–36),
  • Grupa hrvatskih umjetnika (Split 1937),
  • Pola vijeka hrvatske umjetnosti (Zagreb 1938–39),
  • Godišnja izložba hrvatskih umjetnika (Zagreb 1940),
  • Izložba hrvatskih umjetnika u NDH (Zagreb 1941–42; Berlin, Beč i Bratislava 1943),
  • Ilegalna izložba umjetnika (Split 1943),
  • Izložba umjetnika partizana (Split 1944, Dubrovnik 1945),
  • Slikarstvo i kiparstvo naroda Jugoslavije 19. i 20. stoljeća (Beograd 1946, Zagreb, Ljubljana, Moskva, 1947, Prag, Varšava 1948),
  • ULUH-a (Zagreb 1946, 1948),
  • 60 godina slikarstva i kiparstva u Hrvatskoj (Zagreb 1961),
  • Moderna hrvatska umjetnost (Željezno 1966),
  • Zagrebački salon (1966),
  • Likovna umjetnost u NOB-i Hrvatske (Zagreb 1974),
  • Kiparstvo Hrvatske 19. i 20. stoljeća (Zagreb 1974),
  • Jugoslavenska skulptura 1870–1970 (Beograd 1975),
  • Izložba portreta (Tuzla, Zagreb 1976),
  • Suvremeni korčulanski umjetnici (Korčula 1979),
  • Sto godina Strošmajerove galerije (Zagreb 1984),
  • Zbirke Bauer (Zagreb 1989),
  • Tisuću godina hrvatske skulpture (Zagreb 1991),
  • Zbirka umjetnina Mostarske biskupije (Zagreb 1992),
  • ALU 1907–1997 (Zagreb 1997)
  • Skulptura (Dubrovnik 2003).

Izvori

uredi
  1. ^ Nikola Anić DUBROVNIK U DRUGOM SVJETSKOM RATU (1941. - 1945), Dubrovnik 2013. str. 85-87
  2. ^ a b Cvito Fisković, Nenad Gattin, Ivo Lozica, skulpture, Čakavski sabor, 1976
  3. ^ „FAŠISTI STRIJELJALI KIPARA IVU LOZICU I TROJICU DRUGOVA”. www.antifasisticki-vjesnik.org. Pristupljeno 15. 4. 2020. 

Literatura

uredi
  • S. Batušić (S. B.): II. izložba zagrebačkih umjetnika. Hrvatska revija, 8(1935) 7, str. 363–366.
  • V. Kušan: III. izložba Zagrebačkih umjetnika . Ibid., 9(1936) 7, str. 382–385.
  • C. Fisković: Izložba »Grupe hrvatskih umjetnika« u Splitu. Obzor, 77(1937) 12. II, str. 1.
  • V. Kušan: Ivo Lozica. Hrvatska revija, 16(1943) 10, str. 541–544.
  • I. Šrepel: Dva nagrađena hrvatska umjetnika. Ivo Lozica i Marin Tartaglia. Krugoval, 3(1943) 33, str. 7.
  • Lj. Karaman: Korčula, grad vrsnih klesara i vrsnih pomoraca. Pokret, 4(1945) 68/69, str. 4.
  • P. Šegedin: Sjećanje na Ivana Lozicu. Književne novine (Beograd), 1(1948) 11, str. 5.
  • A. V. Mihičić: Herojska smrt. Naprijed, 10(1953) 27. III, str. 7–8.
  • (Katalozi izložba): P. Šegedin, Zagreb 1954.
  • J. Depolo: Prekinuto stvaralaštvo. Vjesnik, 22(1961) 30. VII, str. 6.
  • J. Baldani: Skulptura Ivana Lozice. Rad JAZU, 1971, 360, str. 161–172.
  • C. Fisković: Rastanak s Ivom Lozicom. Život umjetnosti, 1975, 22/23, str. 81–91.
  • G. Gamulin: Hrvatsko kiparstvo XIX. i XX. stoljeća. Zagreb 1999.
  • G. Antunac: Uspomene. U: V. Mažuran-Subotić, Grga Antunac. Zagreb 2001, passim.
  • B. Kličinović: Ivan Lozica. Zagreb 2002.
  • V. Tolić: Ljepota ženske tjelesnosti. Vjesnik, 63(2002) 17. XII, str. 15.
  • I. Šimat Banov: Hrvatsko kiparstvo od 1950. do danas. Zagreb 2013.

Spoljašnje veze

uredi
Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Иво_Лозица&oldid=26662595”