Iguman Arsenije Ljubostinjski

Arsenije, duhovnik ljubostinjski (17. vek—oko 1736) bio je starešina manastira Ljubostinje,[1] prvi o kome je ostavljeno više zapisa. Datum njegovog rođenja nije poznat, a za datum njegove smrti se uzima sredina četvrte decenije 18. veka (oko 1736. godine).

Arsenije „Ljubostinjski”
Osnovni podaci
Pomesna crkvaSrpska pravoslavna crkva
TitulaIguman
SedišteManastir Ljubostinja
Godine službe17. i 18. vek

Posle Seobe Srba (1691) Ljubostinja je opustela. Bogosluženje je u manastiru prekinuto prvi put od osnivanja. Međutim, u zapisima iz 1732. godine pominje se monaško—bogoslovska škola u Ljubostinji, kojom rukovodi otac Arsenije. To nije bio jedini spis koji je govorio o igumanu Arseniju.

Pominje se da je sveštenik Vasilije Stanimirović iz Vraneša učio kod igumana Arsenija, od 1726. do 1733. godine.[2] U martu 1736. piše da je Vasilijev duhovnik bio pokojni Arsenije, te se ta godina uzima kao godina igumanove smrti. Vitanovački sveštenik Sava Nedeljković poslednji put se ispovedio u vreme božićnog posta 1735. godine, kod oca Arsenija. Ova beleška je napravljena 25. februara 1736. godine, pa se još preciznije uzima da je Arsenije umro početkom marta 1736. godine. Slični spisi govore o ispovedanju braničevskih, mačvanskih, šumadijskih i drugih sveštenika i monaha kod oca Arsenija iz Ljubostinje. Njegovo najpoznatije duhovno čedo bio je otac Gavrilo, tadašnji iguman Ravanice.[2]

U zborniku radova o Ljubostinji ističe se da je Arsenije uživao ogroman ugled među monasima i narodom, i da je retko koji monah toga vremena mogao da mu parira.[3]

Reference

uredi
  1. ^ Karadžić 1828, str. 15.
  2. ^ a b Mišić, Ječmenica 2014, str. 144.
  3. ^ Mišić, Ječmenica 2014, str. 151.

Literatura

uredi