Iki (いき ili 粋) je tradicionalni japanski estetski ideal ljudskog ponašanja i volje; grubo rečeno stil ophođenja. Smatra se da su osnove iki-ja nastale među građanima (čonin - 町人) Edo perioda. Iki se često pogrešno shvata kao holistička ideja koja podrazumeva sve japansko; međutim, iki je zapravo specifični estetski ideal, drugačiji od ostalih površnih gledišta. Iz tog razloga su se obično samuraji i seljani, kao viša i niža društvena klasa smatrali slojem ljudi koji ne poseduju kvalitete iki-ja, već podpadaju u jabo (野暮 - antonim iki-ja). U isto vreme, savremena popularna predstava, prikazuje individualne borce kao značajne nosioce atributa iki. Na samu popularizaciju korišćenja izraza iki među modernom intelektualnom elitom, uticalo je delo Kuki Šuzo-a, Iki no kozo (「いき」の構造 - Struktura iki-ja) iz 1930. godine.

S obzirom da je iki skovan od strane srednje klase japanskih trgovaca, može se smatrati savremenijim izrazom od tradicionalnog vabisabi (侘寂). Iki odražava karakteristike jednostavnosti, sofisticiranosti, spontanosti i originalnosti. On je takođe efemeran, romantičan, direktan, odmeren, smeo, mudar i nesvestan. Iki može da predstavlja ljudsku osobinu ili veštačku pojavu koja poseduje ljudsku volju ili svest. Dobar predstavnik iki-ja je pisac Haruki Murakami (1949. -), koji piše čistim i odlučnim stilom, donekle sentimentalnim i sa primesama fantastike. Za razliku od Murakami-ja, Jasunari Kavabata (1899—1972) piše više poetski, sa većim naglaskom na unutrašnje emotivno stanje svojih likova, okrećući se ka izrazu vabisabi.

Literatura uredi