Individualna pedagogija

Individualna pedagogija je pedagoški pravac i pokret koji se zalaže za prirodan i slobodan razvoj svakog pojedinca. Ističe se da treba poći od individue i njenih prirodnih moći, a zatim svakom treba obezbediti individualan razvoj.

Istorijat

uredi

Individualna pedagogija je nastala u Nemačkoj krajem 19. veka. Trajala je nejednakim intenzitetom tokom 20. veka. U drugoj polovini 19. veka dominirala je herbartijanska pedagogija koja podrazumeva postojanje zajedničkih i opštih ciljeva, kao i propisane istovetne nastavne planove i programe za sve učenike. Pored toga, u školi je dominirao frontalni oblik nastavnog rada, nastavnik je bio neprikosnoveni autoritet, a pojedinac nije uvažavan. U to vreme se razvijala socijalna pedagogija, kada jačanjem države, pojedinac nije bio slobodan. Kao protest se javila individualna pedagogija. [1]

U koncipiranju individualne pedagogije je uticao sve brži razvoj psihologije, posebno razvojne, ali i pedagoške. U okviru individualne pedagogije se susreću naturalistička shvatanja Ž.Ž.Rusoa, koji je i začetnik ovog pravca. On je isticao važnost slobodnog razvoja i prirodnosti u vaspitanju. S obzirom na to, u individualnoj pedagogiji je dominantno naturalističko-evolucionističko stanovište. U prvom planu je dečja priroda.[1]

Predstavnici

uredi

Najpoznatiji nemački predstavnici individualne pedagogije su B. Oto, H. Šarelman, L. Gurlit, H. Gaudig. Pored njih doprinos razvoju individualne pedagogije su dali i Žan Žak Ruso, Elen Karolina Sofija Kej i Lav Nikolajevič Tolstoj. [1]

Zastupnici individualne pedagogije kritikuju tradicionalnu školu i smatraju da je svako dete individua za sebe, tako da se razlikuje od ostalih. Te razlike se ogledaju u prirodi deteta, po biološkim sposobnostima, po tempu razvoja, po interesovanjima, motivima i slično.  Individualna pedagogija zastupa stanovište da je potrebno napustiti standardizaciju i frontalni oblik rada, a da treba poći od individue i njenih razlika. U nastavi je potrebno primeniti što veći broj različitih metoda u odnosu na potrebe svakog deteta.[2]

Reference

uredi
  1. ^ a b v Potkonjak, Nikola (2003). XX VEK: NI "VEK DETETA" NI VEK PEDAGOGIJE. Novi Sad. str. 57—59. 
  2. ^ Mirkov, Snežana I. (1994). „Intellectual education and individual pedagogy”. Nastava i vaspitanje. 43 (4): 328—341. ISSN 0547-3330.