Kara (engl. infantry square) je vrsta borbenog poretka, naročito u epohi hladnog oružja, oblika četvorougla (kvadrata ili pravougaonika), za borbu u sve strane. Primenjivana je u napadu, radi veće siline udara u određenom pravcu, uz istovremeno obezbeđenje bokova, a u odbrani - u odbijanju konjičkih juriša.[1]

Britanska šuplja kara napadnuta od francuske konjice u bici kod Katr Bra 1815. godine.

Formacija

uredi

Postojala je tzv. puna i šuplja kara. U punoj je unutrašnjost postroja bila ispunjena borcima, a u šupljoj su formirane samo spoljne vrste, a unutrašnjost kare je bila prazna radi lakšeg prestrojavanja strelaca. Oblik kare je često primenjivan i pri uređenju objekata za stanovanje (logor), a razmeštaj jedinica u obliku kare je korišćen i pri odmaranju.[1]

Epoha hladnog oružja

uredi

Prvi oblici borbenog poretka u formi kare javljaju se u starom veku. Posle bitke kod Kunakse (401. p.n.e), grčki najamnici pod Ksenofontovom komandom pri povlačenju kroz Malu Aziju (tzv. Anabaza) koristili su šuplju karu.[1]

Švajcarska puna kara

uredi

U srednjem veku, u doba prevlasti konjice (od 5. do 14. veka) kara nestaje. Javlja se ponovo u 14. veku, kada značaj pešadije ponovo raste, kao pogodan oblik borbe protiv vitezova. Prvi je primenjuju Švajcarci 1339. u bici kod Laupena. Prednje, zadnje i bočne vrste imale su koplja, a unutrašnje - helebarde. Početkom 15. veka Husiti se protiv vitezova bore iz kolskog logora, koji je, takođe, imao oblik šuplje kare. Švajcarsku punu karu prihvataju Burgunđani u bici kod Gingata (1479), a nešto kasnije i landsknehti i Španci.[1]

Švajcarska puna kara iz 14. i 15. veka sastojala se od helebardista u središtu i kopljanika spolja.[1]

Epoha vatrenog oružja

uredi

Naoružavanje pešadije vatrenim oružjem početkom 16. veka nametnulo je i problem njenog rasporeda u odnosu na karu. U šupljoj kari strelci su raspoređivani u spoljnim vrstama, posle opaljivanja su se povlačili u unutrašnjost kare, punili oružje i zatim ponovo izlazili na njene ivice. U punoj kari strelci su na uglovima kare kopljanika obrazovali svoje male kare i dejstvovali karakoliranjem.[1]

Španska puna kara

uredi

U 16. veku Španci smanjuju veličinu kare, deleći pešadiju na 3 velike grupe nazvane tercio (trećina), koje imaju punu karu kopljanika, sa 40-50 ljudi po frontu i dubini (1.600-2.500 ljudi), i musketare na uglovima. U to doba javljaju se još dva naziva za karu - aritmetički i geometrijski kvadrat. Aritmetički kvadrat (fr. carre d'hommes) imao je veću dubinu od širine, a primenjivao se u pokretu u blizini neprijatelja. Geometrijski kvadrat (fr. carre de terrain) imao je jednake strane, a primenjivan je u borbi.[1]

Dalji razvoj vatrenog oružja i povećanje broja strelaca nametnuli su nove vrste borbenog poretka. Krajem 16. veka umesto kare počinje da se primenjuje linijski borbeni poredak, čiji su prvi oblici nizozemska i švedska brigada. U bitkama kod Brajtenfelda (1631) i Licena (1632) puna španska kara doživljava konačan slom.[1]

Šuplja kara

uredi

U epohi linijske taktike (sredina 17-kraj 18. veka) održala se jedino šuplja kara. Rusi i Austrijanci primenjuju je u borbi sa turskom konjicom (3 vrste strelaca na svakoj strani), u operacijama protiv egipatskih konjanika-mameluka 1798. obrazuje je i Napoleon (divizijske šuplje kare). U bici kod Vaterloa 1815. britanska pešadija, postrojena u manje kare, odbija napad francuske konjice, a pri kraju bitke Napoleonova garda, takođe, obrazuje kare i u njima gotovo sva gine. U 19. veku kara je sve ređa, jer su i konjički juriši retki zbog jake vatre pešadije. Dalje usavršavanje vatrenog oružja u 20. veku konačno je potpuno eliminisalo karu kao oblik borbenog poretka.[1]

Reference

uredi
  1. ^ a b v g d đ e ž z Gažević, Nikola (1972). Vojna enciklopedija (knjiga 4). Beograd: Vojnoizdavački zavod. str. 232. 

Literatura

uredi
  • Gažević, Nikola (1972). Vojna enciklopedija (knjiga 4). Beograd: Vojnoizdavački zavod.