Katoličnost
Katoličnost (grč. καθολικότητα της Εκκλησίας — „univerzalnost, sabornost Crkve“)[1] predstavlja jedno od četiri obeležja Crkve („jedna, sveta, saborna i apostolska Crkva“).[2] Pojam katoličanska Crkva (grč. η καθολικη εκκλησια) prvi put je upotrebio Ignjatije Bogonosac: „Gde je Hristos tamo je i saborna Crkva.“ (Smirnjanima 8, 2).
Katoličanski karakter Crkve uredi
Crkva ima katoličanski karakter, u smislu univezalnosti, budući da je „poslata“ da objavljuje Jevanđelje Hristovo „do kraja zemlje“ (Dela 1,8). Katoličnost ukazuje na „ekumensko“ („vaseljensko“) poslanje i misionarsku dinamičnost Crkve, koja teži da obuhvati sva mesta, sve narode i sve kulture. Crkva je katoličanska i u odnosu na istoriju Spasenja budući da čuva kontinuitet sa njenim apostolskim poreklom, manifestovanim na dan Pedesetnice. Ona je katoličanska i u smislu osvećenja u istoriji Carstva Božijeg, zajednice koja najavljuje eshatološku zajednicu.
Opšti pojam Katoličanska crkva, koji se odnosi na univerzalnu, odnosno vaseljensku Pravoslavnu crkvu, ne treba mešati sa pojmom Katolička crkva, koji se odnosi na posebnu hrišćanku denominaciju - Rimokatoličku crkvu.
Istočno i zapadno shvatanje katoličnosti uredi
Za razliku od zapadne eklisiologije koja katoličnost shvata u smislu geografske, odnosno zemaljske univerzalnosti, pravoslavlje u ovom pojmu čuva smisao i osećanje punoće (sabornosti) u zajednici sa Hristom. Katoličnost je pre svega način života u zajednici. Katoličnost obuhvata sferu ontološkog ili božanskog, a ne fenomenskog ili empirijskog. Reč je o unutrašnjoj, vertikalnoj dimenziji Crkve, a ne o konkretnoj, horizontalnoj. Zato se i „uzrastanje“ Crkve sastoji u usavršavanju njene unutrašnje punoće, unutrašnje sabornosti, a ne u njenom prostornom, geografskom i brojčanom širenju. U tom smislu, ruski bogoslov Georgije Florovski piše: „Katoličnost nije kvantitativna ili geografska koncepcija. Ona ne zavisi ni u kom slučaju od univerzalnog širenja hrišćanstva. Univerzalnost Crkve jeste posledica ili projava, a ne uzrok ili osnov njene katoličnosti. Univerzalno širenje ili univerzalnost Crkve samo je vidljivi znak koji nije apsolutno nužan. Koncepcija o katoličnosti ne može se meriti njenim univerzalnim širenjem; univerzalnost je ne iskazuje tačno.“
Pogrešna shvatanja katoličnosti uredi
Zemaljska univerzalnost ne iskazuje puni sadržaj katoličnosti Crkve. Izjednačavanjem ontološkog smisla katoličnosti sa empirijskim fenomenom ovozemaljske univerzalnosti zasenjuje se ne samo apostolsko-misionarski karakter Crkve, sadržan u poslanju apostola, kao i silazak Svetog duha na Pedesetnici, nego i njen vidljivi institucionalni i istorijski aspekt. Ovakvo redukovanje smisla katoličnosti gubi iz vida sveopštu dimenziju iskupljenja, odakle izvire i otvoreni i univerzalni karakter Crkve. I sam Sveti Kirilo Jerusalimski, koga Georgije Florovski navodi u prilog svoje teze, govori o katoličnosti u misionarskom kontekstu, stoga što je krštenje po suštini tajna sabornosti Crkve. Misija je apsolutno nužan kriterijum Crkve. Reči: „A Gospod svaki dan dodavaše Crkvi one koji se spasavahu“ (Dela 2,47; up. Dela 6,7), nisu prosto istorijsko obaveštenje, nego ukazuju na širenje Carstva Božijeg kao na osnovni poziv Crkve. Univerzalnost je, dakle, eklisiološki fenomen. Ne treba smetnuti sa uma da je Pravoslavna crkva tokom svoje istorije prebrodila teške časove koji joj nisu dopustili da širi svoje geografske granice, nego se usredsredila na unutrašnju katoličnost (sabornost). Ovakva koncepcija katoličnosti iskazuje izvesnu istorijsku uslovljenost. Uz sve to, katoličnost nije apstraktan pojam. A eklisiologija koja ne shvata značaj vaseljenstva (univerzalnosti), izoluje Crkvu od istorije, sveta i kulture.
Vidi još uredi
Reference uredi
- ^ Μαρτζέλος 2009, str. 103-120.
- ^ Jevtić 1986.
Literatura uredi
- Jevtić, Atanasije, ur. (1986). Sabornost-katoličnost Crkve: Zbornik članaka pravoslavnih teologa. 1. Beograd: Bogoslovski fakultet SPC.
- Μαρτζέλος, Γεώργιος Δ. (2009). „Ενότητα και καθολικότητα της Εκκλησίας στο Θεολογικό διάλογο μεταξύ Ορθοδόξου και Ρωμαιοκαθολικής Εκκλησίας” (PDF). Θεολογία. 80 (2): 103—120.