Kimono (jap. 着物 - u bukvalnom prevodu, stvar koja se nosi) je tradicionalni japanski odevni predmet nošen od strane muškaraca, žena i dece. Kimono je odora u obliku ćiriličnog slova T, velikog okovratnika, dugih i širokih rukava čiji rubovi padaju do člankova. Nosi se obavijen oko tela, uvek sa levom stranom preko desne (osim u slučaju oblačenja mrtvih za sahranu), učvršćenim pojasom (obi - 帯 ili おび) koji se vezuje na leđima. Kimono se najčešće nosi uz japanske čarape (tabi - 足袋) i tradicionalnu japansku obuću geta (木屐 ili 下駄) ili zori (草履).

Majko van dužnosti, obučena u kimono, Gion (Kjoto)

U današnje vreme kimono obično nose žene i to prilikomk posebnih dešavanja. Tradicionalno neudate žene su tokom specijalnih prilika nosile tip kimona po nazivu furisode (振袖), dugih rukava koji su skoro dosezali do poda. Međutim, kako vreme promiče sve je ređa pojava nošenja kimona. Muškarci najčešće nose kimono tokom venčanja, čajnih ceremonija i drugih veoma formalnih dešavanja. Profesionalni sumo rvači se najčešće viđaju u kimonima, jer su obavezni da nose tradicionalnu odeću kada se pojavljuju u javnosti.

Savremena modna industrija reč kimono često koristi za moderne odevne predmete, koji su na određeni način inspirisani japanskom tradicijom i kulturom.

Izraz kimono se u našem jeziku često koristi za sportsku odeću koja ima primenu u borilačkim sportovima. Ispravan naziv je „kejkogi“ („kejko“ - vežba; „gi“ - odeća, uniforma), odnosno karategi (odeća za karate), džudogi (odeća za džudo), kendogi (odeća za kendo) itd.

Istorija uredi

 
Žena u kimonu za venčanje

Jedan od sinonima za kimono, gofuku (呉服 - u bukvalnom značenju odeća istočnog Vua), spada u najranije oblike odore ovakvog tipa (još iz V. veka n.e.) čija je stilistika preuzeta iz kineske tradicije oblačenja, tzv. hanfu (漢服) ili kanfuku (na japanskom jeziku). Tokom Hejan perioda (794–1192) kimono postaje sve stilizovaniji iako se preko njega i dalje nosio jedan vid polu-kecelje mo. U toku Muromači perioda (1392–1573), javlja se kimono iz jednog dela (kosode), koji je smatran i donjim vešom, nošenim bez hakama (袴 - pantalona ili podeljene suknje) preko njega (učvršćivanim obijem). Tokom Edo perioda (1603–1867), počinje da se povećava dužina rukava (pogotovu na kimonima neudatih žena), a obi postaje širi i novi vidovi vezivanja ulaze u modu. Kimoni napravljeni od svile i drugih specijalnih materijala se veoma poštuju i smatraju umetničkim radovima.

Formalni kimono je zamenjen zapadnjačkom odećom i jukata (浴衣) svakodnevnom odećom, lakšom za kretanje i rad. Nakon izdavanja edikta cara Meidži, vojska, policija, železnica i prosvetni radnici i školstvo su prešli na zapadnjačku odeću.

Kimoni dolaze u nekoliko oblika, zavisno od formalnosti. Na ženskim kimonima nivo formalnosti se obično manifestuje u dužini rukava, boji i materijalu; dok muški imaju samo jedan oblik i obično su tamnije boje. Formalnost se takođe može prikazati bojom dodatne opreme i brojem monova. Svila je najformalniji materijal.

Ranije su kimoni potpuno rastavljani zarad pranja da bi opet bili sastavljani šivenjem. Međutim, danas to nije više potrebno. Kimoni se nikad ne bacaju već se recikliraju i koriste druge svrhe npr. kimoni za decu, haori ili čak vreće i torbice. Vrlo su skupi. Jedan ženski kimono može koštati preko 10.000 dolara. Obi (pojas) je takođe skup, a može koštati i do nekoliko hiljada dolara.

Delovi kimona uredi

 
  1. Okovratnik — 掛衿, 共衿
  2. Kravata — 本衿, 地衿
  3. Prednji desni deo tela— 右の前身頃
  4. Prednji levi deo tela — 左の前身頃
  5. Zadnji levi deo tela — 左の後身頃
  6. Zadnji desni deo tela — 右の後身頃
  7. Rukav — 袖
  8. Omča rukava —袂
  9. Levi kraj — 左の衽
  10. Desni kraj — 右の衽
  11. „Tačka mača“ — 剣先

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi