Коке хумкашице

Koke humkašice ili kokošine (lat. Megapodiidae) su porodica ptica iz reda koka (Galliformes). Njihovo naučno ime u prevodu znači veliko stopalo (grčki: mega = veliko, poda = stopalo). Biljojedi su, hrane se lišćem, izdancima i voćem žbunastih i drvenastih biljaka. Sve vrste osim malske koke humkašice (Leipoa ocellata) naseljavaju šumska staništa. Perje većine vrsta je smeđe ili crne boje. Specifičnost ove porodice u odnosu na ostale porodice ptica je to što svoja jaja ne inkubiraju tako što na njima leže, već tako što ih zakopavaju u humke. Kao i to što se njihovi ptići izležu iz jaja potpuno formirani (zreli), oči su im otvorene, imaju snagu i u stanju su da koordinišu (svoje) pokrete, rađaju se sa perjem, u stanju su da trče, gone plen, a kod nekih vrsta ptići mogu da lete istog dana kada se izlegu.

Koke humkašice
Australijska koka humkašica (Alectura lathami)
Naučna klasifikacija
Carstvo:	Animalia
Tip:	Chordata
Klasa:	Aves
Red:	Galliformes
Porodica:	Megapodiidae Lesson, 1831
Rodovi
Eulipoa Megapodius Macrocephalon Leipoa Talegalla Aepypodius Alectura

Opis

Koke humkašice su srednje i velike ptice. Imaju velike noge i stopala na kojima se nalaze oštre kandže. Tela najmanjih vrsta iz ove porodice su duga oko 28 cm, a najvećih vrsta oko 70 cm. Najveće vrste su iz rodova Alectura i Talegalla, a to su australijska koka humkašica (Alectura lathami) i crvenokljuna koka humkašica (Talegalla cuvieri), crnokljuna koka humkašica (Talegalla fuscirostris) i ogrličasta koka humkašica (Talegalla jobiensis). Najmanje vrste su mikronezijska koka humkašica (Megapodius laperouse) i molučka koka humkašica (Eulipoa wallacei). Koke humkašice imaju male glave, kratke kljunove i velika zaobljena krila. Veština letenja se razlikuje od vrste do vrste. Nožni palac im se nalazi na istom nivou kao i ostali prsti, kao što je slučaj i kod vrsta iz porodice guani, čačalake i hokoi (Cracidae). Nožni palčevi ostalih porodica koka (Galliformes) su na višem nivou u odnosu na ostale prste.

Rasprostranjenost i stanište

Koke humkašice se često mogu videti u parkovima i baštama.

Koke humkašice naseljavaju širi region Australazije, uključujući ostrva u zapadnom Pacifiku, Australiju, Novu Gvineju i ostrva Indonezije istočno od Valasove linije, kao i Andamanska i Nikobarska ostrva u Bengalskom zalivu. Naseljavanjem ljudi na pacifička ostrva areal ove porodice je smanjen, a na ostrvima kao što su Fidži, Tonga i Nova Kaledonija neke vrste su istrebljene.

Ponašanje

Australijska koka humkašica na svojoj humci

Prikaz preseka humke koke humkašice, sloj peska (debljine do 1 m) koji služi za izolaciju na vrhu, komora za jaja u sredini i sloj natrulog biljnog materijala na dnu. U komori za jaja se održava konstantna temperatura od 33 °C otvaranjem i zatvaranjem otvora u izolacionom sloju, dok toplota potiče od natrulog biljnog materijala sa dna humke.

Koke humkašice su uglavnom samotnjačke ptice, koje ne inkubiraju jaja svojom telesnom toplotom kao ostale ptice, već ih uglavnom zakopavaju u humke napravljene od biljnog materijala. Njihova jaja su neobična po tome što obično imaju velika žumanca, koja čine od 50% do 70% težine jajeta. Humke nadgleda mužjak, koji dok traje inkubacija jaja, po potrebi, da bi regulisao temperaturu unutar humki, dodaje ili uklanja biljni materijal. Postoje i vrste koje na drugi način inkubiraju svoja jaja, neke vrste koriste geotermalnu energiju za inkubaciju, a druge se oslanjaju na energiju sunca koje zagreva pesak, a neke vrste prilagođavaju način inkubacije svojih jaja lokalnim uslovima. Za vrstu australijska koka humkašica se verovalo da pol pilića zavisi od temperature jaja u vreme inkubacije, međutim kasnije je dokazano da to nije tačno, ipak od temperature zavisi stopa smrtnosti embriona i brojni odnos između polova kao posledica različite stope smrtnosti. Zbog minimalnog kontakta sa drugim ptićima i roditeljima u detinjstvu, postavlja se pitanje kako ptići prepoznaju pripadnike svoje vrste. Kod drugih porodica iz reda koka ono je posledica imprintinga. Nedavna istraživanja sugerišu postojanje instinktivnog vizuelnog prepoznavanja specifičnih pokreta koji su karakteristični za određenu vrstu koke humkašice.

Ptići koke humkašice nemaju jajni zub, one koriste svoje jake kandže da izađu iz jaja, a zatim da izađu iz humki prokopavanjem tunela do površine, što rade tako što se odupiru leđima o materijal od kojeg su napravljene humke dok kandžama probijaju put. Ptići se izležu iz jaja potpuno zreli, sa otvorenim očima, rađaju se sa perjem i u stanju su da trče, a ptići nekih vrsta mogu da lete istog dana kada se izlegu.

Vrste

Postoji više od 20 živućih vrsta koje su svrstane u 7 rodova. Srodnički odnosi u okviru porodice su nesigurni ali su zato morfološke grupe nesporne:

Filogenija

Filogenetsko stablo koka humkašica na osnovu rada Džona Bojda.

Alecturini Talegalla   Talegalla jobiensis Meyer 1874       Talegalla cuvieri Lesson 1828     Talegalla fuscirostris Salvadori 1877           Leipoa ocellata Gould 1840       Alectura lathami Gray 1831   Aepypodius   Aepypodius arfakianus (Salvadori 1877)     Aepypodius bruijnii (Oustalet 1880)           Megapodiini   Macrocephalon maleo Müller 1846       Eulipoa wallacei (Gray 1861) Ogilvie-Grant 1893   Megapodius     Megapodius cumingii Dillwyn 1853     Megapodius tenimberensis Sclater 1883         Megapodius nicobariensis Blyth 1846       Megapodius laperouse Gaimard 1823         Megapodius layardi Tristram 1879     Megapodius pritchardii Gray 1864         Megapodius bernsteinii Schlegel 1866       Megapodius geelvinkianus Meyer 1874       Megapodius reinwardt Dumont 1823       Megapodius eremita Hartlaub 1868       Megapodius decollatus Oustalet 1878       Megapodius freycinet Gaimard 1823     Megapodius forsteni Gray 1847

Taksonomija

• Rod Mwalau†
  • Linijeva koka humkašica†
    (Mwalau walterlinii)
• Rod Ngawupodius†
  • Ngawupodius minya†
• Rod Macrocephalon
  • Sulaveška kokoška
    (Macrocephalon maleo)
• Rod Eulipoa
  • Molučka koka humkašica
    (Eulipoa wallacei)
• Rod Megapodius
  • Tonganska koka humkašica
    (Megapodius pritchardii)
  • Mikronezijska koka humkašica
    (Megapodius laperouse)
  • Nikobarska koka humkašica
    (Megapodius nicobariensis)
  • Filipinska koka humkašica
    (Megapodius cumingii)
  • Sulska koka humkašica
    (Megapodius bernsteinii)
  • Tanimbarska koka humkašica
    (Megapodius tenimberensis)
  • Mrka koka humkašica
    (Megapodius freycinet)
  • Bijačka koka humkašica
    (Megapodius geelvinkianus)
  • Melanezijska koka humkašica
    (Megapodius eremita)
  • Vanuatska koka humkašica
    (Megapodius layardi)
  • Novogvinejska koka humkašica
    (Megapodius affinis)
  • Kukmasta koka humkašica
    (Megapodius reinwardt)
  • Megapodius molistructor†
  • Vitilevska koka humkašica†
    (Megapodius amissus)
  • Megapodius alimentum†
  • Megapodius andamanensis†
  • Megapodius burnabyi†
  • Raulska koka humkašica†
    (M. sp.)
  • Euanska koka humkašica†
    (M. sp.)
  • Lifučka koka humkašica†
    (M. sp.)
  • Krupna tonganska koka humkašica†
    (M. sp.)
  • Velika vanuatska koka humkašica†
    (M. sp.)
  • Velika solomonska koka humkašica†
    (M. sp.)
  • Novokaledonijska koka humkašica†
    (M. sp.)
  • Lojotska koka humkašica†
    (M. sp.)
  • Novoirska koka humkašica†
    (M. sp.)
• Rod Leipoa
  • Malska koka humkašica
    (Leipoa ocellata)
  • Džinovska koka humkašica†
    (Leipoa gallinacea)
• Rod Alectura
  • Australijska koka humkašica
    (Alectura lathami)
• Rod Aepypodius
  • Krestasta koka humkašica
    (Aepypodius arfakianus)
  • Vajgeanska koka humkašica
    (Aepypodius bruijnii)
• Rod Talegalla
  • Crvenokljuna koka humkašica
    (Talegalla cuvieri)
  • Crnokljuna koka humkašica
    (Talegalla fuscirostris)
  • Ogrličasta koka humkašica
    (Talegalla jobiensis)

Literatura

• Starck, J.M., Ricklefs, R.E. (1998). Avian Growth and Development. Evolution within the altricial precocial spectrum. New York: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-510608-4. CS1 održavanje: Višestruka imena: spisak autora (veza)
• del Hoyo, J; Elliott, A; Sargatal, J (1994). Handbook of the Birds of the World. Volume 2: New World Vultures to Guineafowl. Lynx Edicions. ISBN 978-84-87334-15-3. 
• Steadman, D (2006). Extinction and Biogeography in Tropical Pacific Birds. University of Chicago Press. ISBN 978-0-226-77142-7. 
• Göth, Ann; Booth, David T (22. 3. 2005). „Temperature-dependent sex ratio in a bird”. Biology Letters. 1 (1): 31—33. PMC 1629050 . PMID 17148121. doi:10.1098/rsbl.2004.0247. 
• Göth, A.; Evans, C. S. (2004). Social responses without early experience: Australian brush-turkey chicks use specific visual cues to aggregate with conspecifics. Journal of Experimental Biology, 207. str. 2199—2208. 
• Starck, J. M.; Sutter, E. (2000). Patterns of growth and heterochrony in moundbuilders (Megapodiidae) and fowl (Phasianidae). Copenhagen: Journal of Avian Biology, 31. str. 527—547. 
• Birks, S. M.; Edwards, S. V. (2002). A phylogeny of the megapodes (Aves: Megapodiidae) based on nuclear and mitochondrial DNA sequences. Molecular Phylogenetics and Evolution 23. str. 408—421. 
• Boyd, John (2007). „Megapodiidae” (PDF).  Taxonomy in Flux

Spoljašnje veze

• Mound-builders videos, photos & sounds on the Internet Bird Collection
• Photograph of a nest mound of M. tenimberensis from the Oriental Bird Club