Kolhoz (rus. колхоз = коллективное хозяйство slušaj) je kolektivno zadružno poljoprivredno gazdinstvo u bivšem SSSR-u. Zemlja kojom se u njemu raspolaže je državno vlasništvo dato na korišćenje, dok su mehanizacija i ostala proizvodna sredstva vlasništvo samog kolhoza. Nastali su spajanjem više sitnih individualnih gazdinstava i bili su karakteristični za gusto naseljene delove SSSR-a. Kolhoznici su posedovali malu okućnicu i određen broj grla stoke. Površina ovih gazdinstava iznosila je oko 6.000 ha.

Godine 1948. je, nakon donošenja Rezolucije Informbiroa, a kako bi se dokazalo da su Tito i njegovi suradnici zaista pravi komunisti, u komunističkoj Jugoslaviji provedena kolektivizacija sela po uzoru na sovjetske kolhoze. U jugoslovenskom slučaju, seljačke kolektivi su nazivani zadrugama, a učlanjivanje seljaka u njih (što je podrazumevalo odricanje od vlasništva zemlje i stoke) je sprovođeno pod pritiskom vlasti, sve prema sovjetskom uzoru. Kolosalni socijalni eksperiment je dao loše rezultate – glad u državi je izbegnuta zahvaljujući humanitarnoj pomoći iz SAD i drugih zemalja demokratskog sveta, koje su zasnovale savezništvo s komunističkom Jugoslavijom – te se od njega odustalo nakon nekoliko godina.[1]

Složenica rus. колхоз je kontrakcija od rus. коллективное хозяйство.[2] Ovaj ruski termin je usvojen u drugim jezicima kao pozajmljenica; međutim, neki drugi jezici su izveli ekvivalente iz maternjeg korena, kao što je ukrajinski ukr. колгосп, od ukr. колективне господарство,[3] beloruski blr. калгас; estonski kolhoos; letonski kolhozs; i litvanski kolūkis.

Kolhozi i sovhozi

uredi

Kolhozi i sovhozi bili su dve sastavnice socijalističkog sektora u poljoprivredi, koji je razvijan nakon pobede Oktobarske revolucije 1917. godine, kao protivteža porodičnim poljoprivrednim gazdinstvima. Pokret zadrugarstva u Sovjetskom Savezu je dvadesetih godina još bio naizgled spontan i dragovoljan, te se izražavao u tri glavna oblika: TOZ (seljačka radna zadruga, gde su i zemlja i alati ostajali u vlasništvu seljaka, ali je rad bio kolektiviziran, dok je prihod raspodeljivan i s obzirom na vlasništvo i s obzirom na rad), artelj (poljoprivredna radna zadruga, gde su kolektivizirani i alati i zemlja, osim kuće i okućnice, a prihod je raspodeljivan s obzirom na radne dane, trudodane), te seljačka ekonomska komuna, tj. „sovhoz”" (gdje je sve imanje bilo kolektivizirano, a prihod je raspodeljivan s obzirom na potrebe pojedinaca odnosno porodice; te su komune osnivane samo na nacionalizovanim zemljištima koja su prethodno pripadala plemićima ili manastirima). Po popisu 1929. čak 60.2 posto kolhoza činili su TOZ-ovi, 33,6 posto artelji, a samo 6,2 posto komune.

Komunistička partija Sovjetskog Saveza je 1929. odlučila a 1930. da započne sa sprovođenjem nasilne kolektivizaciju seoskih poljoprivrednih gospodarstava posle koje je kolhoz postao obavezan, preuzevši aspekt državne privrede, te je kasnijih godina bila česta praksa menjanja statusa kolhoza u sovhoz ili obrnuto.[4][5] Razlika je praktično ukinuta pošto je Hruščovljevo vodstvo KPSS uvelo zajamčene plate i za kolhoznike. Kolhoznicima je sistemom putovnica bilo onemogućeno da se presele u grad, a do 1969. godine su i deca rođena u kolhozu bila obavezna da tamo ostaju[6][7], a ova vezanost za zemlju kolhoza delimično se vratila u feudalizam.

Za razliku od kolhoza, koji su obuhvatali imanja seljaka i zvanično bili njihova kolektivna svojina, kolhozi su bili u zvaničnom vlasništvu države. Uglavnom se radilo o imanjima koja su pre revolucije bila u vlasništvu vlasti; ova imanja su bila u proseku veća (u proseku oko 15.000 hektara, tj. otprilike tri puta veća od kolhoza), imala su najbolju zemlju i najlakše su se dobijala mehanizacijom i drugim sredstvima za savremenu poljoprivredu.

Statistički podaci o kolektivnim farmama u SSSR-u

'Kolektivne farme i državne farme u SSSR-u: broj gazdinstava, prosečna veličina i udeo u poljoprivrednoj proizvodnji'

Godina Broj
kolhoza
Broj
sovhoza
Veličina
kolhoza u ha
Veličina
sovhoza u ha
Udeo
kolhoza
udeo
sovhoza
Udeo
domaćinstava
1960. 44.000 7400 6600 26.200 44 % 18 % 38 %
1965. 36.300 11.700 6100 24.600 41 % 24 % 35 %
1970. 33.000 15.000 6100 20.800 40 % 28 % 32 %
1975. 28.500 18.100 6400 18.900 37 % 31 % 32 %
1980. 25.900 21.100 6600 17.200 35 % 36 % 29 %
1985. 26.200 22.700 6500 16.100 36 % 36 % 28 %
1990. 29.100 23.500 5900 15.300 36 % 38 % 26 %

Izvor: Statistički godišnjak SSSR, navedena godišta, Državni statistički komitet SSSR, Moskva.

Nestajanje kolhoza nakon 1991.

uredi

Posle raspada Sovjetskog Saveza kolhozi su posve nestali u zakavkaskim i srednjoazijskim državama, delom u sklopu opšte privatizacije (Gruzija, Azerbejdžan itd.), delom državnim dekretima o njihovoj preobrazbi (Turkmenistan, Tadžikistan itd.) Opstaju u Rusiji, Ukrajini i Moldaviji, ali njihov broj i njihov udeo u poljoprivredi stalno se smanjuju.

Broj kolhoza i svih poljoprivrednih zadruga u Rusiji, Ukrajini i Moldaviji 1990. – 2005.

Rusija Ukrajina Moldavija
Godina Broj
kolhoza
Zadruge
ukupno
Broj
kolhoza
Zadruge
ukupno
Broj
kolhoza
Zadruge
ukupno
1990. 12.800 29.400 8354 10,792 531 1891
1995. 5522 26.874 450 10,914 490 1232
2000. 3000 27.645 0 14,308 41 1386
2005. 2000 22.135 0 17,671 4 1846

Izvori:

  • Za Rusiju: Poljoprivreda u Rusiji, statistički godišnjak, Državni statistički komitet, Moskva, navedena godišta.
  • Za Ukrajinu. Rethinking Agricultural Reform in Ukraine (PDF). Arhivirano iz originala (PDF) 28. 10. 2008. g. Pristupljeno 25. 11. 2021. , IAMO, Halle, Nemačka.
  • Za Moldaviju: Tablice zemljišnog balansa, Državna agencija za zemljišni katastar, Kišinjev, navedena godišta.

Potrebno je međutim zapaziti da su usled ukidanja kolhoza i sovhoza samo retko nastajala individualna poljoprivredna imanja: u većini slučajeva se promenio pravni oblik funkcioniranja, ali je kolektiv nastavio da radi manje-više kao i do tada. Tokom 1990-ih godina se, zapravo, moglo reći da se samo promijenio natpis na vratima uprave. Članovi kolhoza, naime, nisu imali ni alata, ni novca, ni znanja ni navika potrebnih za vođenje samostalnih imanja – uglavnom su bili zadovoljni ako im se dalo više slobode da u svojim štalama uzgajaju svinje i drugu stoku (često, plaćajući kolektivu za stočnu hranu – svojim radom), spremaju meso u vlastitim pušnicama i slobodno prodaju meso, voće povrće i razne seoske proizvode koji su proizveli u svojim kuhinjama i pojatama. Tek nakon više od dvadeset godina, s promenom generacija, primećuje se na ruskom selu pravi oporavak kvaliteta menadžmenta i rast proizvodnje.[8]

Vidi još

uredi

Reference

uredi
  1. ^ "Istorija Jugoslavije 1918 – 1988", Treća knjiga "Socijalistička Jugoslavija", Branko Petranović, Nolit Beograd 1988, pogl. "Državna privreda i njene protivurečnosti"
  2. ^ „kolkhoz, n”. Oxford English Dictionary (3rd izd.). Oxford University Press. septembar 2005. Pristupljeno 2021-01-25.  (Potrebna je pretplata ili članska kartica javne biblioteke UK.)
  3. ^ Bilynsky, Andrii; Holubnychy, Vsevolod; Shumelda, Yakiv. „Collective farm”. Internet Encyclopedia of Ukraine. Pristupljeno 2021-01-25. 
  4. ^ Semčik V.I., Kooperaciя i pravo, Naukova Dumka, Kijev (1991)
  5. ^ Serova E.V., Selьskohozяйstvennaя kooperaciя v SSSR, Agropromizdat, Moskva (1991).
  6. ^ Caroline Humphrey. Karl Marx Collective: Economy, society and religion in a Siberian collective farm. Cambridge University Press. . Cambridge (1983), p. 14.
  7. ^ Leonard E. Hubbard, The Economics of Soviet Agriculture, Macmillan, London (1939), p. 275.
  8. ^ Nicholas Rada; et al. (2017-04-25). „Agricultural Recovery in Russia and the Rise of Its South”. United States Department of Agriculture. Pristupljeno 2019-09-26. 

Literatura

uredi

Spoljašnje veze

uredi