Konačno rešenje (nem. Die Endlösung) je bio plan Nacističke Nemačke za sistematski genocid nad evropskim Jevrejima, koji je doveo do završne, najsmrtonosnije faze Holokausta (Šoa). Hajnrih Himler je bio glavni arhitekta plana, a nemački vođa, Adolf Hitler ga je nazvao: konačno rešenje Jevrejskog pitanja (die Endlösung der Judenfrage).[1]

U pismu nemačkom diplomati Martinu Luteru od 26. februara 1942, Rajnhard Hajdrih se nastavlja na Konferenciju Vanze, tražeći od Lutera administartivnu pomoć za primenu Endlösung der Judenfrage (Konačnog rešenja jevrejskog pitanja).

Masovna ubistva oko jednog miliona Jevreja su se već odigrala pre nego što su planovi za Konačno rešenje u potpunosti primenjeni 1942, ali tek nakon odluke da se iskoreni celokupna jevrejska populacija su izgrađeni logori smrti, i u punoj meri su otpočela industrijalizovana masovna ubijanja Jevreja. Odluka o sistematskom uništenju evropskih Jevreja je donesena do, ili na Vanzejskoj konferenciji, koja je održana u Berlinu, u vili Vanze 20. januara 1942. Konferencijom je predsedavao Rajnhard Hajdrih. On je delovao po ovlašćenjima koja mu je dao rahjsmaršal Herman Gering u pismu od 31. jula 1941. Gering je naložio Hajdrihu da se pozabavi ... rešenjem jevrejskog problema... Tokom ove konferencije je održana rasprava grupe nemačkih nacističkih zvaničnika o tome kako da se najbolje sprovede konačno rešenje jevrejskog pitanja. Kopiju beleški sa ovog sastanka su Saveznici pronašli 1947, prekasno da se upotrebi kao dokaz tokom suđenja u Nirnbergu.

Do leta 1942, Operacija Rajnhart je započela sa sistematskim istrebljenjem Jevreja, mada su stotine hiljada već ubijene od strane odreda smrti i u masovnim pogromima. U Himlerovom govoru na Pozenskoj konferenciji 6. oktobra 1943, Himler je, po prvi put, jasno osvetlio svim okupljenim vođama Rajha na šta se Konačno rešenje odnosi

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ Furet 1989, str. 182.

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi