Kula Svetog Save u Senju

Kula Svetog Save ili kula Šabac je jedna od kula u Senju u Hrvatskoj.

Nazivi uredi

Franc Vaniček, prvi pisac istorije Vojne krajine, u prvoj knjizi Istorije Vojničke krajine (iz 1875., prijevod na srpski je iz 1881.) navodi ovu kulu kao svetosavsku kulu.^[1] I hrvatizirani Bunjevac rodom iz Smiljana, Dragutin Franić, u svojoj putopisnoj knjizi S đacima; kroz Bosnu - Hercegovinu, Crnu Goru, Dalmaciju, Jadransko more, Istru (Trst, Mletke, Rijeku) i Hrvatsku, iz 1901. godine, je navodi pod tim imenom, kao prastaru kulu Sv. Save.^[2] Noviji hrvatski istoričari u svojim tekstovima o ovoj kuli ne navode podatak da je u drugoj polovini 19. i početkom 20. vijeka (svakako i ranije) ova kula u narodu nazivana po Svetom Savi. Preimenovana je i danas je nazivaju kula Šabac.^[3] Ante Glavičić u tekstu Obnova starih zidina i kula grada Senja (2000.), ignorišući starije nazivanje kule po Svetom Savi, iznosi svoje pretpostavke da je ime dobila po svetoj Sabi (Sabini), koja je tu negdje uz kasnoantičku nekropolu mogla imati svoje svetište.^[4]

Istorija uredi

Izgrađena je u 15. vijeku ^[5] i jedna je od nekoliko kula u sastavu ranije utvrđenog grada Senja. Nalazi se uz morsku obalu. Zapadni bedemi grada, uz obalu mora su kasnije porušeni, zbog širenja grada, a ostali su djelomično ili potpuno sačuvani i obnavljani. Kružnog je oblika. Unutrašnje dimenzije su 5.50 m, a visina ukošenih bedema je preko 10 m. Sastojala se od visokog prizemlja i dva do tri sprata sa krovištem i grudobranom, podignutim na konzolama. Izgrađena je od kamenih grubo pritesanih kvadara, slaganih u horizontalne nizove. Na spratovima su otvori za velike i male topove, koji su svojom vatrenom moći branili luku i grad od napda neprijatelja s mora. Krajem 18. i tokom 19. vijeka, uz kule Sv. Save, Mera i Naša izgrađeni su veliki i prostrani magazini, spremišta soli, žita i drvene građe. Kao i kula pape Lava X, od 18. vijeka, gubi značaj kao fortiikacija i pretvara se u obično skladište.^[6] Dragutin Franić o kuli Svetog Save piše: ...S morske strane nema već nikakvih zidina ni kula, a posljednji ostatak, prastara kula sv. Save, uzidan je u ugao u trgovačku magazu. Oko 1900. kula se našla u kompleksu zidina monumentalne građevine, zvane Prvi hrvatski primorski paromlin i Tvornice tijesta Art, vlasnika trgovca Poksića. Za vrijeme Drugog svjetskog rata pri njemačkom bombardovanju Senja, 7. i 8. oktobra 1943., srušeni su stari magazini, a kula je oštećena. Godine 1955. u vrijeme obnove Senja na prostoru kule Svetog Save izgrađena je nova jednospratna zgrada Lučke kapetanije, koja toj svrsi služi i do danas. U toj obnovi grada, polovinom 20. vijeka, bilo je nastojanja da se kula Svetog Save sruši, ali je od rušenja spašena i obnovljena, zalaganjem senjskog konzervatora dr Vuka Krajača. Pošto je kula na udaru silne bure, leda i posolice, imala je više obnova, a posljednja je bila 1997.^[7]