Kurlandski džep[1] je predstavljao blokadu snaga sila Osovine od strane Crvene armije na poluostrvu Kurlandija u završnim mesecima Drugog svetskog rata.

Sovjetsko napredovanje na Istočnom frontu od 1. avgusta 1943. do 31. decembra 1944.
Evakuacija iz Ventspilsa, 19. oktobar 1944

Džep je nastao tokom baltičke strateške ofanzive Crvene armije, kada su snage 1. baltičkog fronta izašle na Baltičko more kod Memela. Ovim je nemačka grupa armija Centar (nem. Heeresgruppe Nord) izolovana od ostatka nemačkih snaga između Tukumsa i Lijepaje u Letoniji. Ova grupa armija je preimenovana u grupu armija Kurlandija (nem. Heeresgruppe Kurland) 25. januara, i ostala je izolovana do kraja rata, kada joj je naređeno da se preda sovjetskoj komandi 8. maja 1945.

Pozadina uredi

Kurlandiju, je, kao i celu baltičku istočnu obalu i ostrva, pregazila nemačka grupa armija Sever tokom 1941. godine. Grupa armija Sever je provela veći deo naredne dve godine u bezuspešnim pokušajima da zauzme Lenjingrad. Januara 1944, Sovjeti su uspeli da razbiju opsadu Lenjingrada.

Operacija Bagration uredi

Dana 22. juna 1944, Crvena armija je započela Belorusku stratešku ofanzivu pod kodnim imenom operacija Bagration. Cilj ove ofanzive je bilo oslobađanje Beloruske SSSR od nemačke okupacije. Operacija Bagration je bila izuzetno uspešna, i dovela je do gotovo potpunog uništenja grupe armija Centar, i okončana je 29. avgusta 1944. U završnim fazama ove operacije, sovjetske snage su u Kaunaskoj i Šiuljajskoj ofanzivi prodrle duboko prema baltičkoj obali i presekle komunikacije između nemačke grupe armija Sever i ostataka grupe armija Centar.

Nakon završetka operacije Bagration, Sovjeti su nastavili sa čišćenjem baltičke obale, uprkos nemačkim pokušajima da ponovo uspostave front (operacija Dopelkopf). Crvena armija je napala Memel, sa ciljem da izoluje grupu armija Sever.

Bitke za „Kurlandski mostobran“ uredi

 

U utorak, 9. oktobra 1944, Sovjeti su izašli na Baltičko more kod Memela, nakon što su pregazili štab 3. oklopne armije. Posledica toga je bila da je grupa armija Sever odsečena od puta za Istočnu Prusku. Hitlerovi vojni savetnici, posebno Hajnc Guderijan, načelnik generalštaba, su predlagali hitnu evakuaciju i korišćenje tih trupa za stabilizovanje fronta u centralnoj Evropi. Međutim, Hitler je odbio i naredio nemačkim snagama u Kurlandiji i na estonskim ostrvima Hiuma i Sarema da drže položaje, verujući da je neophodno zaštititi nemačke podmorničke baze duž baltičke obale. Hitler je još uvek verovao da je rat moguće dobiti, i nadao se da će Denicov novi tip podmornica doneti Nemačkoj pobedu u bici na Atlantiku, i isterati Saveznike iz zapadne Evrope. Ovo bi omogućilo nemačkim snagama da se koncentrišu na istočnom frontu, koristeći Kurlandski džep kao odskočnu dasku za ofanzivu.[2].

Hitlerovo odbijanje da evakuiše ovu grupu armija je rezultovalo ušančavanjem više od 200.000 nemačkih vojnika, uglavnom iz 16. armije i 18. armije, na položajima koji su postali poznati kao Kurlandski mostobran. Trideset i tri divizije pod komandom Šernera su bile odsečene od Pruske i raširene na frontu koji se protezao od Rige do Lijepaje, i povlačile se na defanzivnije položaje napuštajući Rigu.[3]

Sovjeti su organizovali šest velikih ofanziva[3] protiv nemačkih i letonskih snaga ušančenih u Kurlandskom džepu od 15. oktobra 1944. do 4. aprila 1945:

Nemačko dvofazno povlačenje tokom izvođenja druge faze sovjetske Baltičke ofanzive (14. septembar 1944. - 24. novembar 1944), nakon formiranja džepa u prvoj fazi Baltičke ofanzive

  1. Od 15. oktobra 1944, do 22. oktobra 1944 - Sovjeti su sproveli Rišku ofanzivu koja je otpočela 15. oktobra u 10:00 nakon žestoke artiljerijske baražne vatre[4]. Hitler je dozvolio komandantu grupe armija, Ferdinandu Šerneru da započne povlačenje iz Rige 11. oktobra, a 3. baltički front je zauzeo grad 13. oktobra.[5] Front se stabilizovao i glavni deo ostatka grupe armija Sever je ostao izolovan na poluostrvu.
  2. Od 27. oktobra 1944, do 25. novembra 1944 - Sovjeti su sproveli ofanzivu u pokušaju da probiju front prema Skrundeu i Saldusu, u jednom trenutku simultano napadajući sa 52 divizije[4].

Sovjetski 2. baltički (severni sektor) i 1. baltički front (južni sektor) su započeli blokadu. U sklopu 22. sovjetske armije (2. baltički front) je bio letonski 130. streljački korpus koji je uključivao dve streljačke divizije u kojima je služio veliki broj Letonaca, koji su se uskoro suočili sa svojim zemljacima iz letonske 19. Vafen grenadirske divizije SS.

  1. od 23. decembra 1944. do 31. decembra 1944.
  2. od 23. januara 1945. do 3. februara 1945.
  3. od 12. februara 1945. do 19. februara 1945.
  4. od 17. marta 1945. do 4. aprila 1945.

Dana 15. januara 1945. grupa armija Sever je preimenovana u grupu armija Kurlandija (nem. Heeresgruppe Kurland) pod komandom general-pukovnika dr Lotara Rendulica. Do kraja rata, grupa armija Kurlandija (uključujući divizije poput Letonske dobrovoljačke SS legije) je ostala blokirana na Kurlandskom poluostrvu.

8. nemački šef države (nem. Staatsoberhaupt) i predsednik (nem. Reichspräsident) Karl Denic je naredio general-pukovniku Karlu Hilpertu, poslednjem komandantu grupe armija, da se preda. Hilpert, njegov štab, i štab tri armije se predao maršalu Leonidu Govorovu, komandiru Lenjingradskog fronta. U ovom trenutku, grupa armija se još uvek sastojala od ostataka dvadeset i sedam divizija i jedne brigade.[6]

Dana 8. maja, general RAuser je uspeo da isposluje bolje uslove predaje od sovjetske komande.[7] 9. maja, sovjetska komisija u Peileiu je započela sa ispitivanjem zarobljenog štaba grupe armija Kurlandija, i počelo je opšte sakupljanje zarobljenika.

Do 12. maja, približno 135.000 nemačkih vojnika u Kurlandskom džepu se predalo. 23. maja je okončano sovjetsko sakupljanje zarobljenika. Ukupno 180.000 nemačkih vojnika je zarobljeno u oblasti Baltika.

Reference uredi

  1. ^ rus. блокада Курляндской группировки войск (Blokada grupe armija Kurlandija), nem. Kurland-Brückenkopf (Kurlandski mostobran), let. Kurzemes katls (Kurlandski kotao) ili Kurzemes cietoksnis (Kurlandska tvrđava).
  2. ^ Weinberg 1996, str. 290.
  3. ^ a b McAteer 2009.
  4. ^ a b Švābe, Arveds (ed.) (1950-55). Latvju Enciklopēdija (na jeziku: letonskom). Stockholm: Trīs zvaigznes. str. 3 v. OCLC 11845651.  Proverite vrednost paramet(a)ra za datum: |date= (pomoć)
  5. ^ Mitcham 2007, str. 152.
  6. ^ p.442, Great Patriotic War encyclopaedia, 1941-1945, M.M. Kozlov, ed.
  7. ^ Thorwald & Wieck 1951, str. 64.

Literatura uredi