Lajnus Poling (engl. Linus Carl Pauling; Portland, 28. februar 1901Big Sur, 19. avgust 1994)[1] bio je američki hemičar i biohemičar.

Lajnus Poling
Lajnus Poling
Lični podaci
Datum rođenja(1901-02-28)28. februar 1901.
Mesto rođenjaPortland, SAD
Datum smrti19. avgust 1994.(1994-08-19) (93 god.)
Mesto smrtiBig Sur, SAD
Državljanstvoameričko
ObrazovanjeKalifornijski tehnološki institut, Državni univerzitet Oregona, Washington High School
Naučni rad
Poznat poPolingova skala Polingova pravila o hemijskoj vezi
NagradeNobelova nagrada za hemiju (1954) Nobelova nagrada za mir (1962)

Potpispotpis_alt}}}
Zvanični veb-sajt
scarc.library.oregonstate.edu/digitalresources/pauling/
Jedina osoba koja je samostalno dobila 2 Nobelove nagrade.

Dao je značajan doprinos i u kristalografiji, molekularnoj biologiji i medicini. Mnogi ga smatraju vodećim hemičarem 20. veka. Prvi je istraživao korišćenje kvantne mehanike u hemiji, a 1954. je dobio Nobelovu nagradu za hemiju za rad o prirodi hemijskih veza.

Takođe, dugo je u upotrebi bila korišćena Polingova skala elektronegativnosti.

Godine 1962. dobio je i Nobelovu nagradu za mir za zalaganje za zabranu nuklearnih proba, tako da je jedina osoba koja je samostalno dobila dve Nobelove nagrade.

Naučna dostignuća uredi

Njegovo glavno naučno ostvarenje je teorija o hemijskim vezama koju je razvio kasnih ’20-ih i ranih ’30-ih i izneo ih u svojoj knjizi „Priroda hemijske veze i struktura molekula i kristala”. Ova knjiga je prvi put objavljena u 1939, drugo izdanje se pojavilo 1940. Sledila su nova izdanja, a knjiga je prevedena na desetak jezika. Do kraja ’40-ih godina njegov rad je priznat u naučnim krugovima i postao je osnova za mnoga istraživanja iz opšte hemije, neorganske i organske hemije.

Godine 1954. Pauling dobija Nobelovu nagradu za hemiju „za proučavanje hemijskih veza i njihovu primenu u objašnjavanju kompleksnih struktura molekula”. U svom govoru na prijemu Nobelove nagrade, on je govorio da će proučavanja budućih hemičara biti „zasnovano na novim hemijskim strukturama, uključujući i dobro definisan geometrijski odnos između atoma u molekulima i rigoroznoj primeni novih strukturnih principa” i „Zahvaljujući ovoj metodologija će biti postignut značajan napredak u rešavanju problema biologije i medicine hemijskim metodama”.

Pauling je bio predsednik Američkog hemijskog društva (1948) i Pacifik ogranka Američkog udruženja za unapređenje nauke (1942—1945), i potpredsednik Američkog filozofskog društva (1951—1954).

Polingova pravila uredi

Poling je u svojim delima postavio 6 pravila koja se odnose na hemijsku vezu. U kratkim crtama obuhvataju sledeće:

  1. Hemijska veza se formira interagovanjem nesparenih elektrona od 2 vezana atoma.
  2. Elektroni moraju imati suprotne spinove.
  3. Jednom spareni, elektroni ne mogu učestvovati u drugim vezama.
  4. Uslovi za izmenu elektrona u vezi uključuju samo jednu talasnu funkciju za svaki atom.
  5. Dostupni elektroni sa najnižom energijom grade najjaču vezu.
  6. Od dve orbitale u atomu, ona koja se najviše može preklopiti sa orbitalom drugog atoma daće najjaču vezu i težiće da leži u pravcu koncentrisane orbitale.

Druge aktivnosti uredi

U junu 1961, Poling i njegova supruga sazivaju konferenciju u Oslu (Norveška) protiv širenja nuklearnog oružja. Poling je takođe izradio predlog Sporazuma o zabrani ovakvih testova. U julu 1963, SAD, SSSR i Velika Britanija potpisali su sporazum o zabrani nuklearnih proba, na osnovu ovog projekta.

Godine 1963, Poling je dobio Nobelovu nagradu za mir. U svom izlaganju na dodeli Nobelove nagrade, on je izrazio nadu da će sporazum o zabrani nuklearnih proba započeti „seriju sporazuma i promena koji će dovesti do stvaranja novog sveta gde će mogućnost rata zauvek biti isključena”.

Iste godine se povukao iz Kalifornijskog instituta za tehnologiju i postao profesor-istraživač u Centru za proučavanje demokratskih institucija u Santa Barbari (država Kalifornija). Ovde je bio u stanju da posveti više vremena za pitanja međunarodnog razoružanja. 1967. je postavljen za profesora hemije Univerziteta Kalifornije u San Dijegu, u nadi da će provoditi više vremena u istraživanju u oblasti molekularne medicine. Dve godine kasnije postao je profesor hemije na Stanford Univerzitetu u Palo Altu (Kalifornija).

Teorija o posebnoj ulozi vitamina C uredi

U kasnim ’60-im Pauling je postao zainteresovan za biološke efekte vitamina C. U knjizi „Vitamin C i prehlada” (1971) on je sažeto praktično i teorijski pokazivao terapeutska svojstva vitamina C. U ranim ’70-im formulisao je Teoriju ortomolekularne medicine, u kojoj je istakao značaj vitamina, i amino kiselina za život čoveka i životinja.

U svojim radovima potvrdio je da je su ljudske potrebe za vitaminom C od 0,1 do 0,2 g. na dan. Kod nedovoljnog unosa ovog vitamina može doći do niza komplikacija pre svega na srcu, pa i kancerogenih oboljenja. Unošenjem velikih doza vitamina C (5, 10 i čak 15 g.) dovedi do povratne reakcije — aktiviranje prirodnih mehanizama za uništenje bolesnih ćelija. Ovo se može koristiti u lečenju nekih vrsta kardiovaskularnih bolesti i kancera. Zaštitni efekat vitamina C u nekim slučajevima kancera je jako zavisan od oblika raka, i može biti odsutna. Teorija Pauling o ulozi visokih doza vitamina C u lečenju raka je u novije vreme marginalizovana.

Ipak, neke ideje ortomolekularne medicine zadržavaju svoju važnost i danas, nalazeći izraz u konceptu „dodataka ishrani”.

Publikacije uredi

Knjige uredi

Članci iz časopisa uredi

Reference uredi

  1. ^ Dunitz, J. D. (1996). „Linus Carl Pauling. 28 February 1901–19 August 1994”. Biographical Memoirs of Fellows of the Royal Society. 42 (9): 316—326. PMID 11619334. doi:10.1098/rsbm.1996.0020. 

Literatura uredi

Dodatna literatura uredi

Spoljašnje veze uredi