Licenca se odnosi na dozvolu kao i na dokument na koji se ta dozvola odnosi.

Licencu može izdati jedna strana (izdavač licence), drugoj strani, u okviru dogovora između te dve strane. Definicija, ukratko, podrazumeva dozvolu korišćenja nekog licenciranog materijala od strane lica koje uzima licencu. Licenca može podrazumevati i dozvolu za rad.

U posebnom slučaju licencu može izdati vlast, da bi se dozvolila neka aktivnost koja bi u suprotnom bila zabranjena. Licenciranje može zahtevati novčanu nadoknadu ili dokazivanje sposobnosti. Takođe, može zahtevati i obaveštavanje vlasti o aktivnostima.

Prilikom izdavanja licence se potpisuje Ugovor o licenci u kome se definiše predmet Ugovora, obim prenetih prava, trajanje Ugovora, obaveze koje proističu iz Ugovora.

Licenca kao dozvola za rad uredi

Za mnoge profesije i delatnosti je potrebno dobiti licencu (dozvolu) za obaljanje iste. Nekoliko primera su:

Lekari uredi

Ukoliko lekar stiče prava odnosno ispunjava uslove za izdavanje Licence na osnovu Zakona o zdravstvenoj zaštiti i Pravilnika o upisu i vođenju Imenika članova Lekarske komore Srbije,[1] direktor Komore na osnovu konačnog rešenja regionalne komore o upisu u Imenik Komore i o postojanju uslova za izdavanje licence, donosi rešenje o izdavanju licence. Licenca se izdaje za period od 7 godina, a obnavlja se prema Pravilniku o izdavanju, produžavanju i oduzimanju licenci i Zakonu o zdravstvenoj zaštiti.

Advokati uredi

Tokom 2009. godine pokrenuta je tema vezana za licenciranje advokata čime bi se sprečilo upisivanje pravnika koji su se ogrešili o profesiju u advokaturu.

„Moramo danas da se izborimo da u advokaturu ne mogu da se upisuju oni ljudi koji su se ogrešili o svoju profesiju, moramo da vodimo računa o tome da svi advokati imaju licencu. Nedopustivo je da čovek koji je juče upisan u registar advokata već sutradan brani pred Vrhovnim sudom i to za dela za koja je zaprećena kazna i do 40 godina zatvora. Neophodno je da organizujemo sekciju mladih advokata, Udruženje advokatskih pripravnika, moramo da organizujemo obaveznu edukaciju koja se neće sprovoditi ad hoc već u okviru advokatske škole koju će Advokatska komora osnovati. Profesori u toj školi biće profesori univerziteta ali i najistaknutiji advokati i sudije. To moramo da uradimo zbog podizanja kompetentnosti advokature i zaštite javnog interesa.”

— Dragoljub Đorđević, predsednik Advokatske komore Srbije, [1]

Arhitekte uredi

Kao i u mnogim razvijenijim zemljama, i u Srbiji je za neke poslove pejzažne arhitekture neophodno posedovanje licence. Pejzažni arhitekti u Srbiji imaju pravo na licence odgovornog planera, odgovornog urbaniste, odgovornog projektanta i odgovornog izvođača radova. U definisanju uslova za licence značajnu ulogu može imati profesionalno udruženje. Pitanje licenci u Srbiji je regulisano Zakonom o planiranju i građenju.[2] Ovim Zakonom je predviđeno postojanje Inženjerske komore koja okuplja inženjere raznih struka koji ispune uslove za dobijanje licenci.

Intelektualna svojina uredi

Intelektualna svojina podstiče ljudsko stvaralaštvo, pomerajući granice nauke i tehnologije i obogaćujući sviet književnosti i umetnosti.

Licencor može odobriti licencu prema odgovarajućim zakonima kako bi odobrio upotrebu nekog dela, korisniku licence. Licenca može biti ograničena vremenski, a može biti ograničena na neku teritoriju.

Predmet zaštite prava intelektualne svojine su duhovne tvorevina i pravo tvorca odnosno autora na rezultate svog intelektualnog stvaralaštva. Sam pojam intelektualne svojine označava posebna, specifična, prava koja imaju autori, pronalazači i ostali nosioci prava intelektualne svojine. Intelektualna svojina nije konkretno, materijalno vlasništvo nad nekim predmetom, već pravo odnosno skup ovlašćenja koje pravni poredak zemlje priznaje nosiocu prava intelektualne svojine.

Izraz Intellectual property prvi put se spominje u sačuvanoj presudi Okružnog suda američke savezne države Masačusets iz 1845. godine. Presuda se smatra prvim pisanim izvorom, koji sadrži termin intelektualne svojine. U pravnoj teoriji i literaturi Francuske, godinu dana kasnije, odnosno 1846. godine izraz propriété intellectuelle, prvi put je upotrebio Alfred Nion u svom delu Droits civils des auteurs, artistes et inventeurs (Građanska prava autora, umetnika i pronalazača), što predstavlja indiciju da je ovaj izraz bio u upotrebi i ranije.

Izraz „intelektualna svojina“ je definisan sedamdesetih godina prošlog veka, od trenutka stupanja na snagu Konvencije o ustanovljenju Svetske organizacije za intelektualnu svojinu. U članu dva te konvencije data je definicija intelektualne svojine: Izraz “intelektualna svojina” označava prava koja se odnose na:

  • književna, umetnička i naučna dela,
  • interpretacije umetnika i interpretatora i izvođenja umetnika izvođača, fonograme i radio-emisije,
  • pronalaske u svim oblastima ljudske aktivnosti,
  • naučna otkrića,
  • industrijske uzorke i modele,
  • fabričke, trgovačke i uslužne žigove, kao i trgovačka imena i trgovačke nazive,
  • zaštitu od nelojalne utakmice i sva druga prava vezana za intelektualnu aktivnost u industrijskoj, naučnoj, književnoj i umetničkoj oblasti.

Intelektualna svojina se deli u dve kategorije:

  • industrijska svojina, koja podrazumeva pronalaske (patente), žigove, industrijski dizajn, geografske oznake i oznake porekla, topografiju integrisanih kola
  • i autorsko pravo i srodna prava koje obuhvata dela književnosti, nauke i umetnosti. Srodna prava odnose se na prava i sastav pravne zaštite umetničkog izražaja, te zaštite organizacijskih, poslovnih i finansijskih ulaganja u izvođenje, proizvodnju, distribuciju i radiodifuziju autorskih dela.

Masovne licence za softver uredi

Masovno distribuirani softver koriste pojedinci na presonalnim računarima pod licencom od strane izdavača tog softvera. Ovakva licenca je uglavnom priključena široj licenci EULA (end-user licence agreement). Licenca je povezana sa jedinstvenim kodom koji odobrava korisniku pristup predmetnom softveru. Pod odgovarajućom licencom, korisnik može instalirati softver na ograničenom broju računara.

Osim ovih licenci, postoje i licence za slobodni softver od kojih je najpoznatija licenca GNU GPL (GNU General Public Licence) koju koristi jezgro Linuksa. To je jaka kopileft licenca što znači da se zahteva da izvedena dela budu dostupna pod istim uslovima kao i originalni softver. Za razliku od GPL licence postoje popustljive licence za slobodni softver čiji je predstavnik BSD (Berkeley Softnjare Distribution) licenca koja dozvoljava komercijalnu upotrebu softvera izdatog pod njom i čak dozvoljava izdavanje vlasničkog softvera koji je zasnovan softveru izdatom pod BSD licencom.

Licenciranje brenda i tržišne marke uredi

Licencor može licencom odobriti distributeru da distribuira proizvod pod imenom tržišne marke ili brenda i u toj situaciji distributeru ne preti opasnost od licencora.

Licenciranje umetnosti i likova uredi

Licencor može izdati dozvolu za kopiranje i distribuciju umetničkih dela (slike, skulpture...) i likova (filmski, crtani likovi...). Imalac ovakve licence ne mora da strahuje od tvrdnji o kršenju autorskih prava.

Licence za emitovanje uredi

Licenca za emitovanje je licenca kojom se dozvoljava korišćenje dela radio-frekventnog spektra u određenom geografskom području, u svrhu emitovanja signala. Iako se licenca izdaje ponuđačima, kupovina licence ne podrazumeva vlasništvo nad tim delom spektra. Licenciranje izvodi vladina agencija ili u slučaju Srbije, Republička radiodifuzna agencija.[3] Za emitovanje programa putem zemaljskog, kablovskog ili satelitskog prenosa, Agencija izdaje dozvolu po postupku i prema kriterijumima utvrđenim Zakonom o radiodifuziji.[4]

Emitovanje programa putem globalne informatičke mreže odnosno Internet njebcasting, ne podleže obavezi pribavljanja dozvole, ali se odredbe Zakona o radiodifuziji primenjuju na sadržaj programa.

Licenciranje muzike uredi

Licenciranje muzike obezbeđuje da autori muzičkih dela budu plaćeni za svoj rad. Kupac snimljene muzike poseduje medijum na kome se muzika nalazi, ali ne i samu muziku. Takođe, kupac ima ograničena prava na korišćenje i reprodukciju muzike. Radio-stanice plaćaju prava na emitovanje muzike agencijama kao što je SOKOJ.[5]

Reference uredi

  1. ^ Pravilnik o upisu i vođenju Imenika članova Lekarske komore Srbije[mrtva veza], Pristupljeno 11. 4. 2013.
  2. ^ Zakon o planiranju i građenju Arhivirano na sajtu Wayback Machine (15. maj 2011), Pristupljeno 11. 4. 2013.
  3. ^ „Republička radiodifuzna agencija”. Arhivirano iz originala 10. 06. 2011. g. Pristupljeno 9. 2. 2018.  Nevalidan unos |dead-url=dead (pomoć)
  4. ^ Zakon o radiodifuziji Arhivirano na sajtu Wayback Machine (3. mart 2011), Pristupljeno 11. 4. 2013.
  5. ^ „SOKOJ, zvanični veb sajt”. Pristupljeno 9. 2. 2018.