Magada je bila država koja je postojala u severnoj Indiji od oko 1200. godine p. n. e. do 322. godine p. n. e. Ona je bila region[1] a jedan od šesnaest Mahadžanapada druge urbanizacije (600–200. p. n. e.) u današnjem južnom Biharu (pre proširenja) u istočnu ravnicu Ganga. Magadom su vladale dinastija Brihadrata, dinastija Pradjota (682–544. p. n. e.), dinastija Harjanka (544–413. p. n. e.), dinastija Šejšunaga (413–345. p. n. e.) i dinastija Maurjan na kraju. Sela su imala svoje skupštine pod svojim lokalnim poglavarima zvanim gramake. Njihove uprave su bile podeljene na izvršne, sudske i vojne funkcije.[2][3]

Ekspanzija Magade (6—4. vek p. n. e.)

Magada je odigrala važnu ulogu u razvoju džainizma i budizma.[4] Nasledila su je četiri velika carstva severne Indije, carstvo Nanda (oko 345–322. p. n. e.), carstvo Maurija (oko 322–185. p. n. e.), carstvo Šunga (oko 185–78. p. n. e.) i carstvo Gupta (oko 319–550). Carstvo Pala je takođe vladalo Magadom i održavalo je kraljevski logor u Pataliputri.[5][6]

Pitipati iz Bod Gaje nazivali su se Magadadipati i vladali su delovima Magade do 13. veka.[7]

Geografija uredi

 
Istočna Ganška ravnica tokom ranog širenja kraljevstva Magada
 
Magada u ranom gvozdenom dobu (1100—600. p. n. e.)
 
Mapa koja prikazuje 16 kraljevstava mahadžanapada i drugih kraljevstava 540. godine p. n. e..
 
Carstvo Nanda 450. p. n. e. ili 346. p. n. e.
 
Carstvo Maurija, oko 250. p. n. e.

Teritorija samog kraljevstva Magada pre njegovog širenja bila je ograničena na severu, zapadu i istoku rekama Gang, Son i Čandan, a istočni ogranci planine Vindja činili su njegovu južnu granicu. Teritorija prvobitnog kraljevstva Magada je tako odgovarala savremenim okruzima Patna i Gaja u indijskoj državi Bihar.[8]

Region Velike Magade je takođe uključivao susedne regione u istočnim Ganškim ravnicama i imao je posebnu kulturu i verovanje. Veći deo Druge urbanizacije odvijao se ovde od oko 500. p. n. e. i tu su nastali džainizam i budizam.[9]

Istorija uredi

Magada je nastala u 7. veku p. n. e. u severnoj Indiji, u oblasti današnjeg južnog Bihara i dela istočnog Utar Pradeša. Prvi poznati datum istorije Magade smatra se početkom dokumentovane istorije Indije. Pod prvom dinastijom Šajšunaga, država se proširuje na teritorije današnjeg Bihara, Malve i južne Orise. Magadski kraljevi u Indiju prvi uvode stajaću vojsku. Po pisanju savremenika, kralj Dana iz dinastije Nanda raspolagao je sa 20.000 konjanika, 200.000 pešaka, 2000 kola i 3000 slonova. Najveća kamena tvrđava Indije sagrađena je oko Pataliputre, prestonice Magade. Krajem 4. veka p. n. e. vlast prelazi u ruke moćne Maurja dinastije. Pod njom Magada izrasta u moćno carstvo koje se gasi jedan vek kasnije.

Neki naučnici su identifikovali pleme Kikata, koje se pominje u Rigvedi (3.53.14) sa njihovim vladarom Pramagandom, kao pretke Magade, jer se Kikata koristi kao sinonim za Magadu u kasnijim tekstovima.[10] Kao Magade u Atarvavedi, Rigveda govori o Kikatama kao o neprijateljskom plemenu, koje živi na granicama bramanske Indije, koje nije vršilo vedske rituale.[11]

Najranije spominjanje naroda Magada javlja se u Atarvavedi, gde se nalaze na listi zajedno sa Angama, Gandarima i Mudžavatima. Jezgro kraljevstva je bila oblast Bihara južno od Ganga; njegova prva prestonica bila je Radžagriha (današnji Radžgir), zatim Pataliputra (savremena Patna). Radžagriha je u početku bila poznata kao 'Girivrija', i kasnije je tako postala poznata za vreme vladavine Adžatašatra. Magada se proširila na veći deo Bihara i Bengala osvajanjem Vadžika lige i Ange, respektivno.[12] Kraljevstvo Magada je na kraju obuhvatilo Bihar, Džarkand, Orišu, Zapadni Bengal, istočni Utar Pradeš i oblasti koje su danas nacije Bangladeša i Nepala.[13]

Drevno kraljevstvo Magada se uveliko pominje u džainističkim i budističkim tekstovima. Takođe se pominje u Ramajani, Mahabharati i Puranama.

Malo je dostupnih pouzdanih informacija o ranim vladarima Magade. Najvažniji izvori su budistički Pali kanon, Džejnske agame i hinduističke Purane. Na osnovu ovih izvora, čini se da je Magadom vladala dinastija Harjanka tokom 200 godina, oko 543. do 413. p. n. e.[14]

Gautama Buda, osnivač budizma, proveo je veći deo svog života u kraljevstvu Magadi. Postigao je prosvetljenje u Bod Gaji, održao je svoju prvu propoved u Sarnatu, a Prvi budistički savet je održan u Rajgrihi.[15]

Reference uredi

  1. ^ Birendra Nath Prasad (17. 6. 2021). Archaeology of Religion in South Asia: Buddhist, Brahmanical and Jaina Religious Centres in Bihar and Bengal, C. AD 600-1200. Taylor & Francis Limited. ISBN 978-1-03-204711-9. 
  2. ^ Keny, Liladhar (1943). „"THE SUPPOSED IDENTIFICATION OF UDAYANA OF KAUŚĀMBI WITH UDAYIN OF MAGADHA"”. Annals of the Bhandarkar Oriental Research Institute. 24 (1/2): 60—66. JSTOR 41784405. 
  3. ^ Roy, Daya (1986). „SOME ASPECTS OF THE RELATION BETWEEN ANGA AND MAGADHA (600 B.C.—323 B.C.)”. Proceedings of the Indian History Congress. 47: 108—112. JSTOR 44141530. 
  4. ^ Keown, Damien (26. 8. 2004). A Dictionary of Buddhism. Oxford: Oxford University Press. str. 163. ISBN 978-0-19-157917-2. 
  5. ^ Bagchi, Jhunu (1993). The History and Culture of the Pālas of Bengal and Bihar, Cir. 750 A.D.-cir. 1200 A.D. Abhinav Publications. str. 64. ISBN 978-81-7017-301-4. 
  6. ^ Jha, Tushar; Tyagi, Satish (2017). „CONTOURS OF THE POLITICAL LEGITIMATION STRATEGY OF THE RULERS OF PALA DYNASTY IN BENGAL- BIHAR (CE 730 TO CE 1165)”. Proceedings of the Indian History Congress. 78: 49—58. 
  7. ^ Balogh, Daniel (2021). Pithipati Puzzles: Custodians of the Diamond Throne. British Museum Research Publications. str. 40—58. ISBN 9780861592289. 
  8. ^ Raychaudhuri, Hemchandra (1953). Political History of Ancient India: From the Accession of Parikshit to the Extinction of Gupta Dynasty. University of Calcutta. str. 110—118. 
  9. ^ Bronkhorst 2007.
  10. ^ Macdonell, Arthur Anthony; Keith, Arthur Berriedale (1995). Vedic Index of Names and Subjects (na jeziku: engleski). Motilal Banarsidass Publishe. ISBN 9788120813328. 
  11. ^ M. Witzel. "Rigvedic history: poets, chieftains, and polities," in The Indo-Aryans of Ancient South Asia: Language, Material Culture and Ethnicity. ed. G. Erdosy (Walter de Gruyer, 1995), p. 333
  12. ^ Ramesh Chandra Majumdar (1977). Ancient India. Motilal Banarsidass Publ. ISBN 81-208-0436-8.
  13. ^ Sinha, Bindeshwari Prasad (1977). Dynastic History of Magadha, Cir. 450-1200 A.D. Abhinav Publications. str. 128. 
  14. ^ Chandra, Jnan (1958). „SOME UNKNOWN FACTS ABOUT BIMBISĀRA”. Proceedings of the Indian History Congress. 21: 215—217. JSTOR 44145194. 
  15. ^ „Lumbini Development Trust: Restoring the Lumbini Garden”. Arhivirano iz originala 6. 3. 2014. g. Pristupljeno 2017-01-06. 

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi