Maskiranje

Maskiranje ili kamuflaža je u vojnoj terminologiji skup mjera kojima se prikrivaju sopstvene jedinice, borbena sredstva i objekti od neprijatelja. Time se neprijatelj dovodi do pogrešnih zaključaka o rasporedu i snazi jedinica druge strane, i donosi pogrešne odluke. Maskiranje je vještina koja se primjenjuje u miru i u ratu, i s kojom se nastoji postići iznenađenje.

The peacock flounder can change its pattern and colours to match its environment.

Maskirani vojnik sa snajperom.

Principi

Tipični kamuflažni uzorak.

Za maskiranje postoje stalni principi, koji se mogu svesti na istinitost, raznovrsnost, aktivnost i neprekidnost (IRAN). Istinitost znači da je maskiranje približno ili isto kao okolina. Raznovrsnost znači da se stalno moraju koristiti nove mjere i postupci maskiranja. Aktivnost - planiranje na svim nivoima komande s namjerom obmanjivanja protivnika. Neprekidnost označava kontinuitet maskiranja, jer neprijatelj inače lako uočava obmanu. Obim maskirnih mjera zavisi od resursa i snalažljivosti, a uspjeh od sprovođenja mjera maskirne discipline.

Podjela

Podjela se vrši na razne načine. Po sredstvima na prirodno i vještačko maskiranje, po metodama izvođenja na skrivanje, deformacije i imitacije, po cilju i obimu na trupno i operativno, individualno i kolektivno, i tako dalje.

Prirodno m. je korištenje prirodnih uslova (pošumljenost, ispresijecanost zemljišta) i vremena (magla, noć). Vještačko m. koristi vještačke materijale (maketa, maskirna sredstva i oprema, maskirne mreže, maskirne boje).

Skrivanje su mjere kojim se onemogućava neprijatelj da otkrije objekt maskiranje. Deformacijom se mijenja izgled i stvara utisak o drukčijem objektu. Imitacije prave objekt tamo gdje on u stvari ne postoji, od jeftinog materijala.

Trupno maskiranje

Trupno maskiranje obuhvata postupke maskiranja vojnika, vozila, oruđa, mašina i fortifikacijskih i drugih objekata.

Operativno maskiranje

Operativno maskiranje je niz mjera kojima se skrivaju manevri jedinica, pravci napada, i operativne pripreme vojske. Vrši se radi postizanja iznenađenja širokog obima. U širem smislu obuhvata i dezinformacije. izradu lažnih objekata, elektronsko izviđanje i elektronsko ometanje, aktivnost obavještajne službe i drugo.

Protivelektronsko maskiranje

Elektronsko ili protivelektronsko maskiranje je sprečavanje izviđanja protivnika koji koristi elektronska sredstva izviđanja (radio, radar, infracrvene i televizijske uređaje). Maskiranje radio sredstava predstavlja skup postupaka kojima se skriva rad sopstvenih, a ometa rad protivničkih radio sredstava. Protivradarsko m. ostvaruje se smještajem jedinica u mrtvu zonu (zaklonjenu od osmatranja radarom) iza brda, u usjeke, iza šuma i slično. Tehnička sredstva protivradarskog m. obuhvataju maske-ekrane raznih orijentacija koje skrivaju objekt, maske za ometanje (metalni listići, folije, mreže), i ugaoni reflektori (koji mijenjaju odrazne osobine objekta). Maskiranje od televizijskog izviđanja je slično običnom i radarskom. M. od infracrvenog osmatranja se izvodi maskirnim mrežama, maskirnim infracrvenim bojama i tako dalje.

Maskiranje u ratnoj mornarici

Maskiranje linijama i šarama koje otežavaju određivanje smjera i dimenzija broda.

Principi su slični kao i u kopnenoj vojsci. Specifičnosti su mnoge, a maskiranje se primjenjuje još od antičkih vremena. Gusari u 16. i 17. vijeku često svoje brodove prerušavaju u trgovačke, i napadaju po približavanju drugog broda.

U 19. vijeku počinje premazivanje brodova sivim i sivo-plavim nijansama, da se oteža njihovo otkrivanje. Višebojno maskiranje (engl. dazzle painting) se primjenjuje u vidu šara, ili isprekidanih linija. Linije imaju zadatak da otežaju određivanje kursa i vrste broda, što je naročito korisno protiv podmornica. Koristi se i zamagljivanje i zadimljavanje, na primjer u Jilandskoj bici.

U Drugom svjetskom ratu, brodovi se boje i odozgo, da bi zavarali protivnika o vrsti broda i smjeru. Tako Japanci svoje nosače aviona odozgo m. da izgledaju kao krstarice ili bojni brodovi. Pri manevru se primjenjuje radio-šutnja.

Maskiranje u ratnom vazduhoplovstvu

Izvodi se na avionima, aerodromima, i pomoćnim objektima. Osim bojanja, izrađuju se lažni aerodromi, poletno-sletne staze, makete aviona za privlačenje napada protivnika, horizontalne maske iznad objekata, maskirne mreže, lažni putevi i staze. Zimi se avioni bojaju u bijelo i pokrivaju bijelim pokrivačima. Za obmanjivanje radara, koriste se metalne trake i listići izbačeni iz aviona (chaff), a za infracrvene uređaje baklje (flare). Na zemlju se postavljaju radarski reflektori od lima ili aluminijumske folije, koji daju odraz kao i stvarni objekti.

Poslije Drugog svjetskog rata počinje i gradnja podzemnih aerodroma i hangara, upotreba aviona s skraćenim ili vertikalnim polijetanjem i slijetanjem, i obimnih metoda elektronskog maskiranja. Gubitak aerodroma je često poguban (arapsko-izraelski rat 1967.).

Istorijski osvrt

M. se primjenjuje još od antičkih vremena. Persijanci pale vatre i dimom prikrivaju manevar vojske, a Velizar u 6. vijeku pali noću vatre da bi kod Gota stvorio utisak o jakoj sopstvenoj vojsci.

U Američkom građanskom ratu se izrađuju lažni položaji artiljerije i topovi.

U 19. vijeku se teorijski sve više razmatra maskiranje, napuštanjem linijskog borbenog poretka. Tokom Burskog rata 1899-1902. Britanci koriste uniforme sa podesnim bojama i dimne zavjese. Rusi izrađuju lažne topove da bi privukli vatru Japanaca u Rusko-japanskom ratu 1904-1905.

Prvi svjetski rat dovodi do masovne upotrebe maskiranja na svim frontovima. Usložnjeno je pojavom aviona za izviđanje, aerofoto-izviđanja, radio-izviđanja i drugih metoda. Francuska uvodi specijalnu službu vojske za maskiranje.

U Španskom građanskom ratu republikanci potapaju mostove na dubinu od 30 centimetara, što onemogućuje njihovo otkrivanje iz vazduha.

Drugi svjetski rat

Potpuno i najdetaljnije pravilo za maskiranje objavljuje Crvena armija 1940. (Маскировка). U Drugom svjetskom ratu m. dobija još više na značaju i jedno je od najsloženijih mjera borbenog obezbjeđenja. U Kurskoj bici Sovjeti koriste lažne artiljerijske jedinice, pa Nijemci pred napad znaju stvarne položaje samo 20-25% sovjetske artiljerije. U rejonu Radomišlj-Denbic je 1944. postavljeno 400 maketa tenkova, 500 vozila i 100 oruđa, što je zavaralo Nijemce da je posrijedi velika koncentracija snaga protivnika.

Naročito su obimne mjere maskiranja pred Normandijski desant. Gradi se hiljade lažnih šatora, zemunica i objekata, lažne luke, brodovi, tenkovi i avioni. Postojao je tenk M4 Šerman na naduvavanje. Iz aviona izbacuju staniolske trake da ometu rad radara protivnika, i hiljade lutaka sa puškama koje same opaljuju, radi obmane protivnika o stvarnom mjestu napada.

U Jugoslaviji partizani izvode obimne mjere maskiranja. Zbog vođenja partizanskog rata, sa zasjedama, noćnim dejstvima, diverzijama i slično, maskiranje je nužno pri napadu i pri odbrani. Maskiranje objekata u pozadini, izrada zemunica gdje su smještane bolnice, štamparije i slično, je bilo obavezno. Zemunice su maskirane lišćem travom, busenjem i granama. Objekti su često građeni noću, na skrivenim mjestima, a položaje zna samo odabran krug ljudi.

Poslije Drugog svjetskog rata

M. postaje još složenije zbog pojavljivanja izviđačkih satelita i razvojem modernih elektronskih sredstava izviđanja. Prirodno maskiranje se ističe još više poslije iskustava iz Korejskog i Vijetnamskog rata. Objekte treba prikriti prirodnom maskom, treba spriječiti ocrtavanje silueta, prilagoditi objekte reljefu. Za pokret treba koristiti noć, maglu, kišu i snijeg.

Evolucija

Pošto u fosilnom zapisu nedostaju dokazi za kamuflažu, proučavanje evolucije kamuflažnih strategija je veoma teško. Štaviše, kamuflažne osobine moraju biti prilagodljive (obezbediti povećanje održivosti u datom okruženju) i nasledne (drugim rečima, osobina mora proći pozitivnu selekciju). Dakle, proučavanje evolucije kamuflažnih strategija zahteva razumevanje genetskih komponenti i različitih ekoloških pritisaka koji pokreću kripsu.

Istorija fosila

Kamuflaža je karakteristika mekog tkiva koja je retko sačuvana u fosilnim zapisima, ali retki uzorci fosilizovane kože iz perioda krede pokazuju da su neki morski gmizavci bili zasenčeni. Koža, pigmentisana eumelaninom tamne boje, otkriva da su i kožne kornjače i mozasaurusi imali tamna leđa i svetle stomake. Postoje fosilni dokazi kamufliranih insekata koji sežu u prošlost više od 100 miliona godina, na primer larve mrežokrilaca koje lepe ostatke po celom telu kao što to čine njihovi savremeni potomci, skrivajući se od plena. Smatra se da su dinosaurusi bili kamuflirani, pošto je 120 miliona godina star Psittacosaurus fosil sačuvan sa kontrasenkom.

Genetika

Kamuflaža nema jednobrazno genetsko poreklo. Međutim, proučavanje genetskih komponenti kamuflaže u određenim organizmima osvetljava različite načine na koje se kamuflaža može razviti među linijama.

Mnogi glavonošci imaju sposobnost da se aktivno kamufliraju, kontrolišući kripsu kroz neuronsku aktivnost. Na primer, genom obične sipe uključuje 16 kopija gena reflektina, koji organizmu daje izuzetnu kontrolu nad obojenjem i šarenjem. Smatra se da je gen za refleksin nastao transpozicijom iz simbiotskih bakterija Aliivibrio fischeri, koje obezbeđuju bioluminiscenciju svojim domaćinima. Iako svi glavonošci ne koriste aktivnu kamuflažu, drevni glavonošci su možda nasledili gen horizontalno od simbiotske A. fischeri, pri čemu je do divergencije došlo usled naknadne duplikacije gena (kao što je slučaj Sepia officinalis) ili gubitka gena (kao kod glavonožaca bez aktivne kamuflažne sposobnosti). Ovo je jedinstveno kao primer kamuflaže koja nastaje kao slučaj horizontalnog prenosa gena sa endosimbionta. Međutim, druge metode horizontalnog transfera gena su uobičajene u evoluciji kamuflažnih strategija u drugim lozama. Velika brezina grbica i insekti hodajući štapovi imaju gene povezane sa kamuflažom koji potiču iz događaja transpozicije.

Aguti geni su ortologni geni uključeni u kamuflažu u mnogim linijama. Oni proizvode žutu i crvenu boju (feomelanin) i rade u konkurenciji sa drugim genima koji proizvode crnu (melanin) i braon (eumelanin) boje. Kod istočnih jelenskih miševa, tokom perioda od oko 8000 godina, jedan aguti gen je razvio 9 mutacija od kojih je svaka pojačala ekspresiju žutog krzna pod prirodnom selekcijom i u velikoj meri eliminisala crno obojenje krzna koje kodira melanin. S druge strane, sve crne pripitomljene mačke imaju delecije aguti gena koje sprečavaju njegovu ekspresiju, što znači da se ne proizvodi žuta ili crvena boja. Evolucija, istorija i široko rasprostranjeni obim aguti gena pokazuju da se različiti organizmi često oslanjaju na ortologne ili čak identične gene da bi razvili različite strategije kamuflaže.

Vidi još

• Maketa
• Lažni objekti

Literatura

• Vojna enciklopedija, Beograd, 1973., knjiga peta, pp. 320–325.
• Beddard, Frank Evers (1892). Animal Coloration. Swan Sonnenschein. 
• Cott, Hugh B. (1940). Adaptive Coloration in Animals. Methuen. 
• Darwin, Charles (1859). On the Origin of Species. John Murray.  Reprinted 1985, Penguin Classics.
• Poulton, Edward B. (1890). The Colours of Animals. Kegan Paul, Trench, Trübner. 
• Thayer, Abbott Handerson (1909). Concealing-Coloration in the Animal Kingdom Macmillan. 
• Elias, Ann (2011). Camouflage Australia: Art, Nature, Science and War. Sydney University Press. ISBN 978-1-920899-73-8. 
• Elias, Ann (2015). Camouflage Cultures: Beyond the Art of Disappearance. Sydney University Press. ISBN 978-1-743324-25-7.
• Forbes, Peter (2009). Dazzled and Deceived: Mimicry and Camouflage. Yale University Press. ISBN 978-0-300-17896-8. 
• Herring, Peter (2002). The Biology of the Deep Ocean. Oxford University Press. ISBN 978-0-19-854956-7. 
• Rothenberg, David (2011). Survival of the Beautiful: Art, Science and Evolution. Bloomsbury. ISBN 978-1-60819-216-8. 
• Barkas, Geoffrey (1952). The Camouflage Story (from Aintree to Alamein). Cassell. 
• Casson, Lionel (1995). Ships and Seamanship in the Ancient World. JHU Press. ISBN 978-0-8018-5130-8. 
• Newark, Tim (2007). Camouflage. Thames and Hudson, with Imperial War Museum. ISBN 978-0-500-51347-7. 
• Behrens, Roy R. (2002). False Colors: Art, Design and Modern Camouflage. Bobolink Books. ISBN 0-9713244-0-9.
• Behrens, Roy R. (2009). Camoupedia: A Compendium of Research on Art, Architecture and Camouflage. Bobolink Books. ISBN 978-0-9713244-6-6.
• Behrens, Roy R. (editor) (2012). Ship Shape: A Dazzle Camouflage Sourcebook. Bobolink Books. ISBN 978-0-9713244-7-3.
• Goodden, Henrietta (2009). Camouflage and Art: Design for Deception in World War 2. Unicorn Press. ISBN 978-0-906290-87-3.
• Latimer, Jon (2001). Deception in War. John Murray. ISBN 978-1-58567-381-0.
• Newman, Alex; Blechman, Hardy (2004). DPM – Disruptive Pattern Material: An Encyclopaedia of Camouflage: Nature, Military and Culture. DPM. ISBN 978-0-9543404-0-7.
• Shell, Hanna Rose (2012). Hide and Seek: Camouflage, Photography and the Media of Reconnaissance. Zone Books. ISBN 978-1-935-40822-2.
• Stevens, Martin; Merilaita, Sami (2011). Animal Camouflage: Mechanisms and Function. Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-15257-0.
• Wickler, Wolfgang (1968). Mimicry in plants and animals. McGraw-Hill. ISBN 978-0-07-070100-7.
• Kalman, Bobbie; Crossingham, John (2001). What are Camouflage and Mimicry?. Crabtree Publishing. ISBN 978-0-86505-962-7. (ages 4–8)
• Mettler, Rene (2001). Animal Camouflage. First Discovery series. Moonlight Publishing. ISBN 978-1-85103-298-3. (ages 4–8)

Spoljašnje veze

• Ohio State University: The Camouflage Project – interplay of science and art
• Behrens, Roy. A Chronology of Camouflage