Majls Dejvis (engl. Miles Davis; Olton, 26. maj 1926Santa Monika, 28. septembar 1991[1]) bio je američki džez trubač i kompozitor, jedan od najpoznatijih i najuticajnijih džezista.[2] Majls Dejvis je začetnik mnogih džez stilova, poput kula, modernog bopa, fuzije, modalnog džeza i fanka. Svirao je sa bezbroj džez velikana, među kojima su pijanisti Čik Korija, Kit Džeret, Bil Evans i Herbi Henkok, saksofonisti Čarli Parker, Džon Koltrejn, Kenonbol Ederli i Vejn Šorter, basista Ron Karter i mnogi drugi.

Majls Dejvis
Majls Dejvis
Datum rođenja(1926-05-26)26. maj 1926.
Mesto rođenjaOlton
 SAD
Datum smrti28. septembar 1991.(1991-09-28) (65 god.)
Mesto smrtiSanta Monika
 SAD
Veb-sajtwww.milesdavis.com,%20www.milesdavis.com/uk

Rođen u Altonu u državi Ilinois, a odrastao u Istočnom Sent Luisu, Dejvis je otišao da studira na Džulijardu u Njujorku, pre nego što je odustao i profesionalno debitovao kao član bebop kvinteta saksofonista Čarlija Parkera od 1944. do 1948. Ubrzo nakon toga, on je snimio Birth of the Cool sesije za Kapitol rekords, koje su bile ključne za razvoj kul džeza. Početkom pedesetih godina, Majls Dejvis je snimio neke od najranijih hard bop muzičkih numera u izdanju Prestiž rekordsa, ali je to radio nasumično zbog zavisnosti od heroina. Nakon široko cenjenog povratničkog nastupa na Njuportskom džez festivalu 1955. godine, potpisao je dugoročni ugovor sa Kolumbija rekordsom i snimio album 'Round About Midnight iz 1957. godine.[3] Bilo je to njegovo prvo delo sa saksofonistom Džonom Koltrejnom i basistom Polom Čambersom, ključnim članovima seksteta koji je vodio ranih 1960-ih. U ovom periodu je naizmenično sarađivao sa orkestarskim džez saradnikom Gilom Evansom, poput Sketches of Spain (1960) pod uticajem španske muzičke, i radio na bend snimcima, poput Milestones (1958) i Kind of Blue (1959).[4] Poslednji snimak ostaje jedan od najpopularnijih džez albuma svih vremena,[5] prodavši više od pet miliona primeraka u SAD.

Dejvis je napravio nekoliko promena u sastavu dok je snimao Someday My Prince Will Come (1961), njegove Blekhok koncerte iz 1961 i Seven Steps to Heaven (1963), još jedan glavni uspeh koji je uveo basistu Rona Kartera, pijanistu Herbi Hankoka i bubnjara Tonija Vilijamsa.[4] Nakon dodavanja saksofoniste Vejna Šortera u svoj novi kvintet 1964. godine,[4] Dejvis ih je vodio na seriji apstraktnijih snimaka koje su često sastavljali članovi benda, pomažući pioniru post-bop žanra albumima poput E.S.P (1965) i Miles Smiles (1967),[6] pre prelaska u njegov električni period. Tokom 1970-ih eksperimentisao je sa rokom, fankom, afričkim ritmovima, novom elektronskom muzičkom tehnologijom i neprestano promenljivom postavom muzičara, uključujući klavijaturistu Joa Zavinula, bubnjara Ala Fostera i gitaristu Džona Maklolina.[7] Ovaj period, počev od Dejvisovog studijskog albuma In a Silent Way iz 1969. godine i zaključno sa koncertnim snimkom Agharta 1975. godine, bio je najkontroverzniji u njegovoj karijeri, otuđivši i izazivajući mnoge u džezu.[8][9] Njegova milionski prodavana ploča Bitches Brew iz 1970. godine pomogla je da dođe do ponovnog porasta komercijalne popularnosti žanra sa džez fuzijom kako je decenija napredovala.[10]

Nakon petogodišnje penzije zbog lošeg zdravlja, Dejvis je nastavio karijeru tokom 1980-ih, zapošljavajući mlađe muzičare i pop zvuke na albumima kao što su The Man with the Horn (1981) i Tutu (1986). Kritičari ga su često nisu prihvatali, ali decenija je Dejvisu prikupila najviši nivo komercijalnog priznanja. On je izvodio rasprodane koncerte širom sveta, baveći se isto tako vizuelnom umetnosti, filmom i televizijom, pre svoje smrti 1991. godine od kombinovanih efekata moždanog udara, upale pluća i respiratornog zatajenja.[11] Dejvis je 2006. primljen u Kuću slavnih rokenrola,[12] čime je prepoznat kao „jedna od ključnih figura u istoriji džeza“.[12] Roling stoun ga je opisao kao „najcjenjenijeg džez trubača svih vremena, i svakako jednog od najvažnijih muzičara 20. veka“,[11] dok ga je Džerald Erli nazvao nesporno jednim od najuticajnijih i najinovativnijih muzičara tog perioda.[13]

Diskografija uredi

Filmografija uredi

Godina Film Pripisano kao Uloga Napomene
Kompozitor Izvođač autor
1958 Elevator to the Gallows Da Da Kritičar Fil Xonson ga je opisao kao „najusamljeniji zvuk trube koji ćete ikada čuti i od tada model za tužnu muziku. Čujte ga i plačite.”[14]
1968 Symbiopsychotaxiplasm Da Da
1970 Džek Džonson Da Da Osnova za album Džek Džonson iz 1971
1972 Imagine Da on sam Kameo, bez zasluga
1985 Miami Vice Da Ajvori Džons TV serija (1 epizoda – „Džank ljubav”)
1986 Krimi priča Da džez muzičar Kameo, TV serija (1 epizoda – „Rat”)
1987 Sijesta Da Da Samo jednu pesmu je komponovao Majls Dejvis u kooperaciji sa Markus Miler („Theme For Augustine”).
1988 Scrooged Da Da ulični muzičar Kameo
1990 The Hot Spot Da Kompozitor je Džek Niče, takođe učestvuje Džon Li Huker
1991 Dingo Da Da Da Bili Kros Saundrak je komponovao Majls Dejvis u kooperaciji sa Mičel Legrand.

Reference uredi

  1. ^ „Miles Davis Biography”. Biography. Pristupljeno 15. 1. 2021. 
  2. ^ „Miles Davis American musician”. Britannica. Pristupljeno 15. 1. 2021. 
  3. ^ Yanow 2005, str. 176.
  4. ^ a b v „Miles Davis, innovative, influential, and respected jazz legend”. African American Registry. Arhivirano iz originala 9. 8. 2016. g. Pristupljeno 11. 6. 2016. 
  5. ^ McCurdy 2004, str. 61.
  6. ^ Bailey, C. Michael (11. 4. 2008). „Miles Davis, Miles Smiles, and the Invention of Post Bop”. All About Jazz. Arhivirano iz originala 8. 6. 2016. g. Pristupljeno 20. 6. 2016. 
  7. ^ Freeman 2005, str. 9–11, 155–156.
  8. ^ Christgau 1997
  9. ^ Freeman 2005, str. 10–11, back cover
  10. ^ Segell, Michael (28. 12. 1978). „The Children of 'Bitches Brew'. Rolling Stone. Arhivirano iz originala 14. 6. 2016. g. Pristupljeno 12. 6. 2016. 
  11. ^ a b Macnie, Jim. „Miles Davis Biography”. Rolling Stone. Arhivirano iz originala 9. 8. 2017. g. Pristupljeno 11. 6. 2016. 
  12. ^ a b „Miles Davis”. Rock and Roll Hall of Fame. Arhivirano iz originala 3. 5. 2016. g. Pristupljeno 1. 5. 2016. 
  13. ^ Gerald Lyn, Early (1998). Ain't But a Place: an anthology of African American writings about St. Louis. Missouri History Museum. str. 205. ISBN 1-883982-28-6. 
  14. ^ Johnson, Phil (14. 3. 2004). „Discs: Jazz—Miles Davis/Ascenseur Pour L'Echafaud (Fontana)”. Independent on Sunday. 

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi