Meštrovićev paviljon

Meštrovićev paviljon, zvanično Dom hrvatskih likovnih umjetnika ili kolokvijalno Džamija, kulturna je ustanova i službeno sjedište Hrvatskog društva likovnih umjetnika smješteno na Trgu žrtava fašizma u centru Zagreba, glavnog grada Republike Hrvatske. Paviljon je dizajnirao i izgradio 1938. godine Ivan Meštrović i od vremena izgradnje do danas imao je nekoliko funkcija. Umjetnička galerija prije Drugog svjetskog rata, za vrijeme postojanja Nezavisne Države Hrvatske postala je džamija, a u poslijeratnom periodu je pretvorena u Muzej revolucije. Vraćen je Hrvatskom društvu likovnih umjetnika 1990. godine. Nakon opsežne obnove, služi kao prostor za izložbe i događaje od 2006. godine.

Meštrovićev paviljon

Istorija

Zamisao

Početkom tridesetih godina 20. vijeka, hrvatsko umjetničko društvo Josip Juraj Štrosmajer tražilo je novi izložbeni prostor. U to vrijeme, skulptoru Ivanu Meštroviću, tada predsjedniku umjetničkog društva Štrosmajer, tad je zadatak da napravi skulpturu u čast kralja Petra Karađorđevića na Trgu kralja Petra u Zagrebu.

Prepoznajući priliku da iskombinuje ove dvije potrebe, Meštrović predlaže da umjesto jedne skulpture bude izgrađena zgrada na trgu. Nakon progovora, Meštrovićev prijedlog je prihvaćen i zadužbina za izgradnju Doma likovnih umjetnosti kralja Petra I Velikoga Oslobodioca je osnovana 1933. godine.

Prvobitna građevina i plan

Meštrović je osmislio idejni koncept zgrade 1933. godine. Arhitekte Ladislav Horvat i Harold Bilinić, koji su često sarađivali sa Meštrovićem, izradili su detaljne planove zasnovane na Meštrovićevom idejnom projektu. Kao rezultat izgrađena je jedna od prvih kružnih izložbenih dvorana u regionu.

Unutrašnjost je dizajnirana tako da se mogu smjestiti tri umjestničke kategorije: skulture, slike i fotografije/radovi na papiru. Glavni ulaz paviljona se nalazi u vestibilu s obje strane stepeništa. Neposredno ispred se nalazi središnja izložbena dvorana, cilindričan prostor dizajniran za izlaganje skultura. Iznad ulaza u ovaj prostor nalazi se reljef kralja Petra I Kararođevića kojeg je izradio Ivan Meštrović. Stepenice vode do kružne izložbene dvorane. Manja, koncentrična izložbena dvorana otvara se u cilindričnom prostoru i pruža pogled ka galeriji ispod.

Kupola paviljona, koju je isplanirao arhitekta Zvonimir Kavurić, sastoji se od okruglih staklenih pločica debljine od 57 mm i promjera od 125 mm i postavljena je u betonsku školjku debljine 57 mm, omogućavajući prirodnoj svjetlosti da ispuni izložbene dvorane.

Dom likovnih umjetnosti otvoren je 1. decembra 1938. godine sa velikom retrospektivnom izložbom Pola vijeka hrvatske umjetnosti.

Džamija

Paviljon je kao umjetnička galerija funkcionisao samo tri godine, nekon čega je pretvoren u džamiju 1941. godine, na samom početku Drugog svjetskog rata. Arhitekta Zvonimir Požgaj predvodio je projekat prilagođavanja unutrašnjosti paviljona kako bi bolje odgovarao funkcijama džamije, dok je Stjepan Panić dizajnirao spoljašnjost džamije. Požgaj je značajno promijenio unutrašnjost paviljona, uvodeći novi plafon od gvožđa i beton ispod prvobitnog plafona kako bi se riješio problem temperature i akustike. Prema Planićevim planovima, tri minareta visoka 45 m postavljena su oko paviljona, ali spoljašnjost zgrade nije promijenjena. Planić je dodao i fontanu koja je bila okružena klupama ispred glavnog ulaza u zgradu. Unutrašnjost džamije bila je ukrašena sa štuko crtežima zasnovanim na ranim hrvatskim motivima koje su izradili vajari Botuhinski, Bril, Ivanković, Jean, Loboda, Lozica, Matijević, Papić, Penić, Perić, Radauš, Štigler i Turkalj.

Džamija je otvorena 18. jula 1944. godine i funkcionisala je sve do 1945. godine. Minareti su uništeni i unutrašnji dekor je uklonjen 1949. godine, kako bi se paviljon preuredio za budući Muzej revolucije.

Muzej revolucije

Arhitekta Vjenceslav Rihter je predvodio projekat dizajniranja Muzeja revolucije, koji je trebalo da prikaže dokumente vezane sa borbu partizana tokom Drugog svjetskog rata. Rihter je dodao još jedan sprat i nove stepenice u unutrašnji prostor i izgradio nove zidove kako bi skrio njegov kružni oblik. Svi Rihterovi dodaci su dizajnirani tako da se vežu za prvobitnu strukturu, tako da se mogu ukloniit bez narušavanja unutrašnjosti zgrade. Muzej revolucije je zvanično otvoren 15. aprila 1955. godine.

Restauracija i renoviranje

Sredinom osamdesetih godina, pokrenuta je rasprava o funkciji paviljona, a 1988. godine kustosi Muzeja revolucije pozvali su arhitekte Ivana Crnkovića i Dubravnku Kisić da izrade studiju o izvodljivosti obnove paviljona u prvobitnom obliku. U maju 1990. godine, Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, na čelu sa Antom Rašićem, organizovalo je izložbu Dokumente—Argumenti kako bi predstavili istoriju građevine. Gradsko vijeće Zagreba je 1993. godine izdalo dozvolu da HDLU vrati svoje sjedište u paviljon.

Renoviranje paviljona počelo je 2001. godine prema planovima arhitekte Andije Mutnjakovića. Prva faza obuhvatala je uklanjanje svih neprvobitnih slojeva i objekata i završena je 2003. godine. Dijelovi podruma i prizemlja su 2006. godine uređeni prema planu arhitekte Branka Silađina.