Википедија

Miafizitstvo

Miafizitstvo (od stgrč. μία — „jedina” + φύσις — „priroda, bit”) naziv je hristološke doktrine koji se koristi u savremenoj bogoslovskoj literaturi, utvrđujući jedinstvo prirode Bogočovjeka Isusa Hrista bez miješanja i razdvajanja u Njemu božanske i ljudske prirode.[1][2]

Suština doktrine

uredi

Bogoslovi, koji priznaju Halkidonski sabor, miafizitstvom nazivaju „umjereno monofizitstvo”, za razliku od „krajnjeg monofizitstva” (evtihijanstva), po kome je sjedinjenje dvije prirode u Hristu tokom Njegovog ovaploćenja dovelo do apsorpcije ljudske biti božanskom ili do obrazovanja neke treće suštine, a ne koja nije ni Bog ni čovjek.[3] Trenutno nijedna crkva ne slijedi krajnju monofizitsku hristologiju.[2]

Osnovna razlika između miafizitstva i evtihijanstva je u tome što se razmatra priznanje prve Hristove jedinosuštnosti ljudima po čovječnosti. Istovremeno, miafiziti smatraju Hrista, iako istinitim, ali ne potpuno identičnim ljudima po prirodi, ali ograničenim u polju Božanskog, Njegova čovječnost je „pasivni objekat božanskog uticaja”.[3]

Miafiziti poriču stapanje Božanstva i čovječanstva u Hristu, ali poistovjećujući izraz „priroda” sa izrazom „lice” ili „ipostas”, tako da je formula „jedna priroda” njihov način izražavanja jedinstva Hrista. Oni naglašavaju punoću čovječnosti Isusa Hrista, ali odbijaju da priznaju status „prirode”. Miafiziti vjeruju da u Hristu postoji samo jedna „volja” i jedno „dejstvo”, odnosno „jedno bogougodno djelovanje”.[3]

Miafizitstvo je tradicionalno za današnje Drevnoistočne (nehalkidonske) pravoslavne (orijentalne) crkve. Ove crkve prihvataju samo tri vaseljenska sabora, odbacujući Halkidonski (četvrti vaseljenski) sabor. U ove crkve ubrajaju se Jermenska apostolska, Koptska, Etiopska, Sirijska, Malankarska, Malanbarska i Eritrejska crkva.[2][4] Ove crkve u pravoslavnoj i katoličkoj literaturi se često nazivaju monofizitskim, ali same crkve odbacuju izraz „monofizitstvo” vezan za njihovo učenje.[5][6] Po njima se izraz „monofizitstvo” isključivo odnosi na evtihijanstvo i anatemisanog Evtihija. Predstavnici ovih crkava svoju doktrinu radije nazivaju „miafizitstvom”.[3] Oni sebe smatraju nasljednicima drevne bogoslovske tradicije, još od Kirila Aleksandrijskog sa izrazom koji koriste „jedina (jedna) priroda ovaploćenog Boga Riječi” (grč. μία φύσις τοῦ θεοῦ Λόγου σεσαρκωμένη). Priznao je da je moguće govoriti o dvije prirode Hrista poslije ovaploćenja, osudio Apolinarija Laodikijskog i priznao punoću ljudske prirode u Hristu.[3][4]

Miafiziti svoju hristologiju zasnivaju na bogosloviji kako Kirila Aleksandrijskog, tako i njegovog prethodnika, Atanasija Velikog. Doktrinu miafizitstva obrazoval isu početkom 6. vijeka učitelji Sevir Antiohijski i Filoksen Mabuški.[3]

Formula „jedina (jedna) priroda ovaploćenog Boga Riječi”

uredi

U ruskoj pravoslavnoj književnosti formula Kirila Aleksandrijskog „μία φύσις τοῦ θεοῦ Λόγου σεσαρκωμένη” obično se prevodi kao s grčkog kao kalk: „jedina priroda Boga Riječi ovaploćenog”[7] ili „jedna priroda Boga Riječi ovaploćenog”.[8][9] U miafizitskoj bogoslovskoj literaturi na ruske i druge jezike, ova formula se prevodi kao „Jedina priroda ovaploćene Riječi Boga (Božije)”[10][11] ili „Jedna priroda ovaploćenog Boga Riječi”.[12]

Neposredni izvor formule „jedina priroda” za Kirila Aleksandrijskog bila je rasprava „Riječ o ovaploćenju”, prvobitno pripisana Atanasiju Aleksandrijskom (ne miješati sa glavnom dijelom „Riječ o ovaploćenju Boga-Riječi i o Njegovom dolasku k nama u tijelu”, poznatom i kao Atanasije). Pored Kirila, autorstvom Atanasije kasnije su priznali i vizantijski bogoslovi kao što su Evlogije Aleksandrijski, Anastasije Sinajski i Jovan Damaskin. U isto vrijeme, Leontije Vizantijski je raspravu pripisao Apolinariju Laodikijskom. Antimonofizitski polemičari 6—7. vijeka dali su detaljne i temeljne argumente u prilogu pripadnosti „Riječi o ovaploćenju” ne Atanasiju, nego Apolinariju. Krajem 19. vijeka naučnici su potvrdili zaključak drevnih bogoslova i učinili ga vlasništvom savremene crkveno-istorijske nauke. Traktat predstavlja ispovjedanje vjere (ili izvod iz nje), koji je Apolinarije podnio rimskim caru Jovijanu 363. godine. Neki bogoslovi Drevnoistočnih pravoslavnih crkava ovaj zaključak prihvataju sa rezervom kao „vjerovatan”.[13] Kod Apolinarija je formula „jedina priroda” uključena kao jedan od elemenata u hristološkom modelu koji je razvio, u okviru kojeg pri Ovaploćenju Bog Sin sagledava ljudsku prirodu na taj način da je ljudski um u njemu zamijenjen samim Logosom. Nema sumnje da su i traktat koji je poslužio kao izvor formule i Kirilov bogoslovski sistem bili oslobođeni ovih specifičnosti apolinarijske hristologije, iako je Kirilova upotreba formule „jedina priroda” poslužila kao povod za predstavnike Antiohijske bogoslovske škole da optuže Kirila za apolinarijanstvo. Istovremeno, značenje i mjesto ove formule u bogoslovskom sistemu samog Kirila i korelacija njegovog bogoslovlja s bogoslovljem kako pristalica, tako i protivnika Halkidonskog sabora ostao jedno od najdiskutovanijih pitanja u savremeno patrologiji.[7][8][9][14][15][16][17]

Prema Lois Faraž, profesoru istorije Drevne crkve i monahinji Koptske crkve, miafizitstvo, po formuli Kirila Aleksandrijskog, znači da se poslije Ovalploćenja ne može govoriti o dvije prirode, već o jednoj prirodi Hrista, Boga-Riječi, ovaploćenoj.[2]

Dijalog pravoslavnih i drevnoistočnih pravoslavnih crkava

uredi
Glavni članak: Bogoslovski dijalog između pravoslavnih i drevnoistočnih pravoslavnih crkava

U danskom gradu Orhusu je 1964. započet dijalog između bogoslova pravoslavnih crkava i drevnoistočnih pravoslavnih crkava.[10]

U Pravoslavnom centru Carigradske patrijaršije u Šambezi u Ženevi od 23. do 28. septembra 1990. održano je treće zasjedanje Mješovite komisije za bogoslovski dijalog između Pravoslavne crkve i Drevnoistočnih crkava, s ciljem uspostavljanja evharistijskog opštenja između crkava. Na zasjedanju je sastavljen nacrt „druge usaglašene izjave” i preporuke crkvama.[18]

Posljednji susret u okviru bogoslovskog dijaloga između Pravoslavne crkve i dohalkidonskih crkava održan je 1993. u Šambezi. Prema rezultatima susreta razvijeni su „Prijedlozi za uklanjanje anatema”. Ovaj susret i dokumenti koji su uslijedili izazvao je niz optužbi (u Rusiji, Svetoj Gori i Srbiji) na adresu jerarhije pravoslavnih crkava u praćenju „ekumenističke jeresi”. Te dokumente nije odobrio Arhijerejski sabor Ruske pravoslavne crkve 1997. i na jubilarnom Arhierejskom saboru RPC 2000. godine.[19]

Vadim Lurje je 1999. u saradnji sa protođaknom Andrejem Kuraevim objavio otvoreno pismo predsjedavajućem bogoslovske komisije RPC mitropolitu minskom Filaretu u vezi sa mogućom unijom Pravoslavne crkve sa dohalkidonskim miafizitskim crkavama, kritikujući dokumente objavljene tokom sastanka u Šabmezu 1993. godine.[20]

Dijalog je nastavljen do danas.[10] Arhiepiskop verejski Evgenije je 2012. rekao da su i u drevno i u savremeno dobra pravoslavni i jermenski bogoslovi vodili pregovore o objedinjenju, ali pošto su predstavnici Jermenske crkve uvijek odbijali da priznaju Halkidonski sabor, pregovoru su ostali bezuspješni.[21]

Vidi još

uredi

Reference

uredi
  1. ^ McGuckin, John Anthony, ur. (2011). The Encyclopedia of Eastern Orthodox Christianity, 2 Volume Set (na jeziku: engleski). Wiley. str. 401, 428. ISBN 978-1-4051-8539-4. Pristupljeno 15. 12. 2022. 
  2. ^ a b v g Farag, Lois (2012). „Miaphysitism”. Ur.: Kurian, George Thomas. The Encyclopedia of Christian Civilization, 4 Volume Set (na jeziku: engleski). Wiley. ISBN 978-1-4051-5762-9. Pristupljeno 15. 12. 2022. 
  3. ^ a b v g d đ Feodor (Юlaev), ierom. (2017). „Monofizitstvo”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). XLVI : „Mihail Psell — Mopsuestiя”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 679—696. ISBN 978-5-89572-053-0. 
  4. ^ a b „Monofizitstvo • Bolьšaя rossiйskaя эnciklopediя - эlektronnaя versiя”. bigenc.ru. Arhivirano iz originala 15. 06. 2022. g. Pristupljeno 16. 12. 2022. 
  5. ^ Davыdenkov, Oleg; Filippov, Aleksandr (16. 3. 2010). „Armяnskaя cerkovь. V čem raznica meždu pravoslaviem i armяnskim hristianstvom?”. www.pravmir.ru (na jeziku: ruski). Pravmir. Pristupljeno 15. 12. 2022. 
  6. ^ „Monofizítstvo”. Katoličeskaя эnciklopediя: M — P. (na jeziku: ruski). III. Izdatelьstvo franciskancev. 2007. str. 575. Pristupljeno 16. 12. 2022. 
  7. ^ a b Lurьe, V. M. (2006). „Koncepcii triadologičeskoй polemiki IV veka”. Istoriя vizantiйskoй filosofii (na jeziku: ruski). SPb: Axioma. str. 77—80, 110—113. Pristupljeno 27. 12. 2022. 
  8. ^ a b Bolotov, V. V. (1918). „Perehod ot triadologičeskih sporov k hristologičeskim: Apollinariй Laodikiйskiй”. Ur.: Brilliantov, A. Lekcii po istorii Drevneй Cerkvi. Tom 4. Istoriя cerkvi v period Vselenskih Soborov (III. Istoriя bogoslovskoй mыsli) (na jeziku: ruski). SPb. Pristupljeno 27. 12. 2022. 
  9. ^ a b Kartašёv, Anton Vladimirovič (2008). „Siriя. Antiohiя // II Vselenskiй sobor v Konstantinopole 381 g”. Vselenskie Soborы (na jeziku: ruski). Minsk: Belorusskiй Эkzarhat, Harvest. ISBN 978-985-511-083-6. Pristupljeno 27. 12. 2022. 
  10. ^ a b v Petrosяn, Eznik (1998). „Problema soedineniя dvuh estestv vo Hriste”. Armяnskaя Apostolьskaя Svяtaя Cerkovь (na jeziku: ruski). Krasnodar: Eparhiя Юga Rossii Armяnskoй Aapostolьskoй cerkvi. Pristupljeno 27. 12. 2022. 
  11. ^ Oganesяn, Gevond (2010). Armяnskoe dostoяnie na Svяtoй Zemle (na jeziku: ruski) (2 izd.). Ierusalim. 
  12. ^ Pope Shenouda III (1999). The Nature of Christ (PDF) (na jeziku: engleski). Jersey City: St. Mark Coptic Orthodox Church. Pristupljeno 27. 12. 2022. 
  13. ^ Юrčenko, A. I. K. (1991). K probleme эkscerpcii μία φύσις τοῦ θεοῦ Λόγου σεσαρκωμένη Apollinariя Laodikiйskogo // Filosofičeskie i teologičeskie opыtы (na jeziku: ruski). Moskva: Kniga. 
  14. ^ Spasskiй, Anatoliй Alekseevič (1895). „Glava tretья. Sočineniя Apollinariя, nadpisannыe imenem sv. Afanasiя Aleksandriйskogo”. Apollinariй Laodikiйskiй. Istoričeskaя sudьba sočineniй Apollinariя s kratkim očerkom ego žizni. Sergiev Posad. Pristupljeno 3. 3. 2023. 
  15. ^ Brilliantov, Aleksandr Ivanovič (2006). „Proishoždenie monofizitstva”. K voprosu o filosofii Эrigenы. K istorii arianskogo spora. Proishoždenie monofizitstva. Trudы po istorii drevneй Cerkvi. Izdatelьstvo Olega Abыško. str. 793—822. Pristupljeno 3. 3. 2023. 
  16. ^ McGuckin, John Anthony (2004). St. Cyril of Alexandria: The Christological Controversy : Its History, Theology, and Texts (na jeziku: engleski). St. Vladimir's Seminary Press. str. 140. ISBN 978-0-88141-259-8. Pristupljeno 3. 3. 2023. 
  17. ^ Samuel, V. C. (1973). „The Christology of Severus of Antioch”. Abba Salama. Athens. 4: 126—190. 
  18. ^ „Smešannaя komissiя po bogoslovskomu dialogu meždu Pravoslavnoй Cerkovью i Orientalьnыmi Pravoslavnыmi Cerkvяmi [1] Pravoslavnый centr Vselenskogo Patriarhata, Ženeva, 23-28 sentяbrя 1990 g.”. krotov.info. Pristupljeno 3. 3. 2023. 
  19. ^ Dunaev, A. G. (2007). Bogoslovskie trudы (na jeziku: ruski) (41 izd.). M.: Izdatelьskiй Sovet RPC. Pristupljeno 3. 3. 2023. 
  20. ^ Lurьe, Vasiliй; Kuraev, Andreй (1994). „Na poroge unii (stanem li mы monofizitami?)”. Arhivirano iz originala 11. 4. 2012. g. Pristupljeno 3. 3. 2023. 
  21. ^ „Otvetы arhiepiskopa Vereйskogo Evgeniя na voprosы posetiteleй saйta Sinodalьnogo informacionnogo otdela / Intervью / Patriarhiя.ru”. Patriarhiя.ru (na jeziku: ruski). 9. 6. 2012. Pristupljeno 3. 3. 2023. 

Spoljašnje veze

uredi
Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Миафизитство&oldid=28506200”