Мирис жене

роман италијанског аутора Ђована Арпина из 1969. године

Miris žene (ital. Il buio e il miele — „Mrak i med”) jest roman Đovanija Arpina iz 1969. godine. Glavni lik je vojno lice koje je postalo invalid u nesreći tokom vojne vježbe. Po romanu su snimljena dva filma: Miris žene iz 1974. godine, Dina Rizija sa Vitoriom Gasmanom u naslovnoj ulozi, i Miris žene iz 1992. godine, Martina Bresta sa Alom Pačinom u glavnoj ulozi.

Miris žene
korice originalnog italijanskog
izdanja iz 1969. g.
Nastanak i sadržaj
Orig. naslovIl buio e il miele
AutorĐovani Arpino
ZemljaItalija
Jezikitalijanski
Izdavanje
Izdavanje

Uprkos optimističnom kraju, knjigu prožima „sumoran ton, koji ostavlja u čitaocu osjećaj duboke gorčine i uznemirenja”.[1] Glavni lik je okarakterisan kao jedan od simbola moderne usamljenosti.[2]

Radnja

uredi

Kapetan kopnene vojske Fausto G. / Đ., trideset i devet godina, slijep je i nema jednu šaku već devet godina zbog eksplozije granate tokom vojne vježbe. U istoj nesreći bez vida je ostao i poručnik Vinčenco V. Fausto, koji živi u Torinu, odlučuje da ode u Napulj da obiđe Vinčenca. Put će prevaliti uz pomoć mladog studenta koji služi vojni rok. Kada ga upoznaju sa mladićem koji treba da ga prati, Fausto odlučuje da će ga zvati Čičo, istim imenom kojim je zvao prethodne pomoćnike. Događaje pripovijeda u prvom licu sâm Čičo.

Putovanje vozom do Napulja podrazumijeva dva izleta, u Đenovu i u Rim. Fausto, koji stalno pije i uvijek sa sobom nosi flašu pića, ne propušta priliku da pokaže svoj prepotentan i prezriv karakter. Čičo uporno trpi, i nakon određenog vremena čini mu se da je uspio da razumije očajnički bijes koji leži u njegovom štićeniku.

U Đenovi, Čičo, koga je Fausto primorao da uniformu zamijeni civilnim odijelom, primoran je da organizuje sastanak s prostitutkom. U sobi hotela u kom provode noć, Čičo primjećuje da se u Faustovom koferu nalazi revolver. Izlet u Rim podrazumijeva sastanak sa rođakom sveštenikom, prema kom se Fausto takođe ponese na grub i uvredljiv način. Boravak u Rimu obilježava nelagoda koju osjeti Fausto kada u jednom lokalu sretnu slijepog prodavca lutrijskih tiketa: Fausto ne može da podnese prisustvo čovjeka s istim defektom kao što je njegov, pa naređuje Čiču da kupi sve tikete, da bi prodavac otišao. Prije polaska za Napulj, Fausto i Čičo provode veče u noćnom klubu.

Po dolasku u Napulj, Čičo odmah stiče utisak da između Fausta i Vinčenca postoji neki tajni dogovor. Vinčenco, ozbiljan i ćutljiv, sasvim je drugačijeg karaktera od Fausta. Vrijeme provode u društvu četiri djevojke: Sara i Kandida, sestre, kćeri su vlasnice restorana u koji Fausto i Čičo obično idu da jedu, Ines i Mikelina su dvije njihove drugarice. Sara, uprkos velikoj razlici u godinama i rijetkom međusobnom kontaktu posljednjih godina, očigledno je zaljubljena u Fausta, s kojim se je upoznala još kao dijete, smatra ga posebnom osobom i voljna je da mu oprosti svaku manu. Međutim, Fausto se trudi da ne popusti pred njenom stalnom pažnjom, bacajući je u očaj.

U Vinčencovoj kući biva organizovana zabava. Na kraju zabave, Čičo i djevojke ostavljaju dvojicu prijatelja same, ali čim izađu, začuju dva pucnja iz pištolja. Dok ostale djevojke uplašene bježe, Čičo i Sara se trkom vraćaju u kuću: Vinčenco je zavaljen u fotelji, a iz uha mu curi krv, dok Fausto stoji, smeten. Sara ne oklijeva: odlučuje da odvede Fausta i skrije ga u staru, napuštenu kuću koju posjeduje, plašeći se da će biti optužen za Vinčencovo ubistvo. Kada se Fausto oporavi, obuzme ga očaj: trebalo je da ubije Vinčenca a zatim si oduzme život, ali nije imao snage; sada svoj prezir usmjerava ka sebi: osjeća se, kaže, kao „pikova jedanaestica, karta koja nije dio špila, karta nužna ni za jednu igru“. U narednim satima, međutim, saznajemo da Vinčenco nije mrtav: metak je pogodio kost i skrenuo i on je sada van životne opasnosti, smatra se da je došlo do pokušaja samoubistva i Fausto nije optužen ni za šta. Fausto ipak odlučuje da se preda policiji, ali njegov odnos prema Sari više nije isti i ona uspijeva da ga natjera da se zakune da može da ostane s njim zauvijek.

Izdanja

uredi

Reference

uredi
  1. ^ Giorgio De Rienzo, L'ultimo libro del romanziere, La Stampa, 7 marzo 1969, 3
  2. ^ Lorenzo Mondo, L'ultimo Arpino, La Stampa, 9 marzo 1969, 13