Montezuma II ili Montesuma Šokojoci (1466. — Tenočtitlan, 30. jun 1520) bio je deveti i poslednji astečki vladar koji je izabran 1503. godine.[1] Njegova vladavina je privedena kraju dolaskom španskih konkistadora na čelu sa Ernanom Kortesom.[2] Postoji mnogo kontradiktornih istorijskih izvora o njegovom životu i ličnosti, zato se u stvari malo o njemu sigurno zna. Prema nekim istorijskim izvorima, Montezuma je bio vrlo praznoveran čovek i verovao je da su španski konkistadori u stvari potomci boga Kecalkoatla. Ernan Kortes ga je potom zarobio i pokušavao upravljati astečkim carstvom manipulišući Montezumom. 1520. godine, Asteci su podigli ustanak protiv Španaca, i te je godine Montezuma ubijen. Ne zna se da li je ubijen sa strane Španaca ili Asteka.[3]

Montezuma
Portret iz kasnog 17. veka pripisan Antoniju Rodrigezu
Lični podaci
Datum rođenja1466.
Mesto rođenjaTenočtitlan,
Datum smrti30. jun 1520. (53/54 god.)
Mesto smrtiTenočtitlan,
Porodica
PotomstvoČimalpopoka
RoditeljiAksejakatl

Montezuma se rodio u Tenočtitlanu, današnjem Meksiko Sitiju. Njegovo ime na navatl jeziku znači „onaj koji se ljuti kao kralj“. Tokom njegove vladavine astečko carstvo je dostiglo svoj vrhunac. Montezuma je ratovanjem proširio teritorija carstva i inkorporirao narode Jopi i Zapotek u carstvo.[4] Imao je osam kćeri i jedanaest sinova. Kroz brak sa kraljicom Tlapalizkvihohcin od Ekatepeka, jednom od njegove dve žene, on je takođe bio i kraljevski suprug altepetla,[5] iako je malo ljudi u Meksiku znalo za ovu političku ulogu, čak i na njegovom dvoru.[6]

Prvi kontakt između autohtonih civilizacija Mesoamerike i Evropljana dogodio se tokom njegove vladavine, a on je ubijen u početnim fazama španskog osvajanja Astečkog carstva, kada su se konkvistador Ernan Kortes i njegovi ljudi borili da zauzmu prestonicu Asteka Tenočtitlan. Tokom njegove vladavine, Astečko carstvo dostiglo je najveću veličinu. Putem ratovanja, Moktezuma je proširio teritoriju na jug čak do Ksokonoska u Čijapasu i prevlake Tehuantepeka, i inkorporirao narod Zapoteka i Jopija u carstvo.[7] On je promenio prethodni meritokratski sistem društvene hijerarhije i proširio podelu između pipiltina (plemića) i macehualtina (naroda) zabranjujući običnim ljudima da rade u kraljevskim palatama.[7]

Iako su druga dva astečka vladara nasledila Moktezumu nakon njegove smrti, njihova vladavina je bila kratkotrajna i carstvo je brzo propalo pod njihovom kontrolom. Istorijski prikazi Moktezume su uglavnom bili obojeni njegovom ulogom vladara poražene nacije, a mnogi izvori su ga opisali kao slabovoljnog, sujevernog i neodlučnog.[8] Međutim, prikazi njegove ličnosti među njegovim savremenicima su podeljeni; neki ga prikazuju kao jednog od najvećih vođa koje je Meksiko imao, velikog osvajača koji je dao sve od sebe da održi svoju naciju na okupu u vreme krize,[9] dok ga drugi prikazuju kao tiranina koji je želeo da preuzme apsolutnu kontrolu nad celim carstvom.[10] Priča o njemu ostaje jedan od najpoznatijih osvajačkih narativa iz istorije evropskog kontakta sa Indijancima, a pominje se ili prikazuje u brojnim delima istorijske fantastike i popularne kulture.

Ime uredi

 
Moderna reprodukcija astečke perjanice koja se pripisuje Montezumi II izložena u Nacionalnom muzeju antropologije i istorije, Meksiko Siti. Original je u Etnološkom muzeju u Beču.

Navatlski izgovor njegovog imena je [motekʷˈsoːma]. To je složenica od imenice koja znači „gospodar“ i glagola koji znači „mrštiti se u gnevu“, te se tumači kao „on je onaj koji se mršti kao gospodar“[11] ili „onaj koji se ljuti na plemenit način.“[12] Njegov glif imena, prikazan u gornjem levom uglu slike iz Kodeks Mendoze ispod, sastavljen je od dijademe (xiuhuitzolli).[13]

Kraljevski broj uredi

Asteci nisu koristili kraljevske brojeve; broj je retroaktivno pridodat od strane istoričara da bi se lakše razlikovao od prvog Moktezume, nazvanog Moktezuma I.[8][14] Astečke hronike su ga zvale Motecuhzoma Ksocojocin, dok se prvi zvao Motecuhzoma Ilhuikamina ili Huehuemotecuhzoma („Stari Montezuma“). Ksocojocin znači „počasni mladi“ (od „kocojotl“ [mlađi sin] + sufiks „-cin“ koji se dodaje imenicama ili ličnim imenima kada se o njima govori sa poštovanjem.[15])

Prvi kontakt sa Špancima uredi

Montezuma se prvi put susreo s evropskim doseljenicima 1517. godine, kad je ekspedicija Huana de Grihalve dospela na istočnu obalu astečkog carstva. Montezuma je naredio da se budući dolasci stranaca pomno prate.

Montezuma je bio informisan o dolasku Kortesa, pa je poslao svoje delegate da pozdrave strance. Kortez se udružio s narodom Tlaškalteka, koji su bili neprijatelji astečkog carstva i zajedno su podizali ustanke protiv astečke vladavine. Montezuma je toga bio svestan, a Špancima je slao darove (prema jednoj verziji zato što se bojao Španaca, a prema drugoj zato što je u astečkoj kulturi to bio način pokazivanja superiornosti).

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ „Aztec Political Structure”. Tarlton Law Library. Arhivirano iz originala 11. 01. 2023. g. Pristupljeno 10. 3. 2020. 
  2. ^ „Montezuma II Aztec emperor”. Britannica. Pristupljeno 29. 1. 2021. (jezik: engleski)
  3. ^ „Montezuma II”. Biography. Pristupljeno 29. 1. 2021. (jezik: engleski)
  4. ^ „Moctezuma II”. Aztec History. Pristupljeno 29. 1. 2021. (jezik: engleski)
  5. ^ Chimalpahin 1997, str. 101.
  6. ^ Díaz del Castillo 2011, str. 283.
  7. ^ a b Hassig 1988, str. 221.
  8. ^ a b Williamson, Edwin (1992). The Penguin history of Latin America. New York: Penguin Books. str. 18. ISBN 0-14-012559-0. OCLC 29998568. 
  9. ^ Díaz del Castillo 2011, str. 428.
  10. ^ de Alva Ixtlilxóchitl 1892, str. 321.
  11. ^ Andrews, J. Richard (2003) [1975]. Introduction to Classical Nahuatl. Revised Edition. Norman: University of Oklahoma Press. str. 599. 
  12. ^ Brinton, Daniel G. (1890). Ancient Nahuatl Poetry. 
  13. ^ British Museum Exhibition Guide for Moctezuma: Aztec Ruler (2009)
  14. ^ Klein, Cecelia (2001). Gender in Pre-Hispanic America (na jeziku: engleski). Washington: Dumbarton Oaks Research Library and Collection. str. 330—334. ISBN 9780884022794. 
  15. ^ „Nahuatl Dictionary/Diccionario del Náhuatl”. Arhivirano iz originala 2010-03-10. g. 

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi