Ostroška skupština

Ostroška skupština crnogorskih i bokeljskih rodoljuba održana je 8. i 9. februara 1942. godine u manastiru Ostrogu.[1] Skupštinu je organizovalo rukovodstvo Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP) na području centralne Crne Gore i Boke Kotorske, a na njoj je učestvovalo 65 delegata, koji su bili predstavnici svih političkih partija koj su do početka Drugog svetskog rata u Jugoslaviji 1941. godine delovale u Crnoj Gori i Boki.

Glavni cilj ove Skupštine je bio jačanje borbe za jedinstvo i slobodu naroda Crne Gore i Boke, učvršćivanje pozicija NOP-a u toj borbi i mobilizacija naroda za pružanje podrške NOP-u. Na Skupštini je izabran Narodnooslobodilački odbor za Crnu Goru i Boku i njegov Izvršni odbor u koji su ušla tri člana: Božo Ljumović, Ivan Vujošević i Lazar Đurović.

Skupština je donela rezoluciju i proglas sa potpisima svih učesnika. U proglasu je istaknuto da su zadaci Glavnog Narodnooslobodilačkog odbora Crne Gore i Boke:

  • razvijanje delatnosti seoskih, opštinskih i sreskih NO odbora
  • učvršćivanje jedinstva svih snaga koje žele da se bore protiv okupatora i domaćih izdajnika
  • povezivanje borbe crnogorskog naroda sa borbom ostalih jugoslovenskih naroda

Nakon što je proglas narodu Crne Gore i Boke jednoglasno usvojen, prešlo se na polaganje Ostroške zakletve:

“Na ovom mjestu gdje su se naši djedovi zakljinjali osveti i slobodi, mi, učesnici Konferencije crnogorskih i bokeljskih rodoljuba, zaklinjemo se da ćemo ostati vjerni duhu svoga naroda, koji je u borbi za junačku slobodu stvarao svoje junake, pjesnike i svetitelje, svoje tvrđave i svoje manastire - zaklinjemo se da nećemo objesiti svoje puške dok naša pobjeda ne satre posljednjeg fašističkog krvnika, dok naša pobjeda ne osreći život naše djece i ne ograne grobove naših predaka”.

“Ko izdao braćo, te junake

krvlju mu se prelili badnjaci,

krvlju krsno ime oslavio,

svoju đecu na nj pečenu io!

Ko izdao, braćo, te junake,

rđa mu se na dom rasprtila,

za njegovim tragom pokajnice

sve kukale dovijek lagale!”.[2]

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ Lakić 1981, str. 150-151.
  2. ^ Lakić 1981, str. 152-153.

Literatura uredi