Ohotsko more je deo Tihog okeana leži između Kamčatke na istoku, Kurilskih ostrva na jugoistoku, ostrva Hokaido na jugu, ostrva Sahalin na zapadu i azijskog kontinenta na severu i zapadu.[1] Sa Japanskim morem je povezano preko Tatarskog i Laperuzovog moreuza. Zimi plovidba po Ohotskom moru postaje teška, ili nemoguća, zbog stvaranja leda. Zbog velike količine slatke vode, koju u more donosi Amur, salinitet se smanjuje što povećava tačku leđenja mora. Osim Hokaida, koji je Japansko ostrvo, Ohotsko more je okruženo sa svih strana ruskim teritorijama. Zbog toga se smatra da je pod ruskim suverenitetom. Tokom Hladnog rata sovjetska pacifička flota ga je koristila za svoje podmornice sa balističkim projektilima, strategija koju nastavlja Rusija. Na japanskom Ohotsko more se tradicionalno zove Hokai što znači severno more. Međutim kako se taj izraz danas koristi za evropsko Severno more, ime mu je promenjeno u Ohotsuku-kai, što je prevod ruskog imena.[2] Značajne morske luke su Magadan, Rusija - stanovništvo: 95.000.

Ohotsko more

Geografija uredi

 
Karta Ohotskog mora
 
Ohotsko more sezonski zima i leto

Ohotsko more pokriva površinu od 1.583.000 km2 (611.000 sq mi), sa srednjom dubinom od 859 m (2.818 ft) i maksimalnom dubinom od 3.372 m (11.063 ft). Ono je povezano sa Japanskim morem sa obe strane Sahalina: na zapadu kroz Sahalinski i Tartarski zaliv; na jugu kroz moreuz La Peruza.

Zimi je plovidba Ohotskim morem otežavana ledom.[3] Ledene ploče se formiraju zbog velike količine slatke vode iz reke Amur, snižavajući salinitet gornjih nivoa, često podižući tačku smrzavanja površine mora. Rasprostranjenost i debljina leda zavisi od mnogih faktora: lokacije, doba godine, vodenih struja i temperature mora.[4]

Hladan vazduh iz Sibira formira morski led u severozapadnom Ohotskom moru. Kako se led formira, on izbacuje so u dublje slojeve. Ova teška voda teče na istok prema Pacifiku, noseći kiseonik i hranljive materije, podržavajući bogat život u moru. Ohotsko more se na nekim mestima zagrejalo za čak 3 °C (5,4°F) od predindustrijskih vremena, tri puta brže od globalne srednje vrednosti. Zagrevanje inhibira stvaranje morskog leda i takođe pomera riblje populacije na sever. Ulov lososa na severnoj japanskoj obali je opao za 70% u poslednjih 15 godina, dok se ulov ruskog čuma povećao četiri puta.[5]

Sa izuzetkom Hokaida, jednog od japanskih ostrva, more je sa svih strana okruženo teritorijom pod upravom Ruske Federacije. Južni Sahalin i Kurilska ostrva su bili pod upravom Japana do 1945. Japan polaže pravo na južna Kurilska ostrva i naziva ih Severnim teritorijama.[6]

Opseg uredi

Međunarodna hidrografska organizacija definiše granice Ohotskog mora na sledeći način:[7]

::Na jugozapadu. Severoistočne i severne granice na Japanskom moru [u moreuzu La Perouse (Soja Kajkio). Linija koja spaja Soni Misaki i Niši Notoro Misaki (45°55' N). Od rta Tuik (51°45' N) do rta Suščeva].

::Na jugoistoku. Linija koja ide od Nosjapu Saki (rt Nošap, 43°23'N) na ostrvu Hokaido (Jezo) preko Kurilskih ili Tisimskih ostrva do rta Lopatka (južna tačka Kamčatke) tako da su sve uske vode između Hokusiju i Kamčatke uključene u Ohotsko more.

Istorija uredi

 
Većina Ohotskog mora, označenog kao Očo Ckisčes Mir ili Tungusisčes Mir („Tungusko more“), bila je dobro mapirana do 1792. godine, osim Sahalina.

Pre-moderna istorija uredi

Ohotski narod i kasnija kultura Ajinu, narod koji se bavi priobalnim ribolovom i lovaci-sakupljači, nalazili su se oko zemalja koje okružuju Ohotsko more, kao i u severnom Japanu.[8]

Evropsko istraživanje i naseljavanje uredi

Ruski istraživači Ivan Moskvitin i Vasilij Pojarkov bili su prvi Evropljani koji su posetili Ohotsko more (i, verovatno, ostrvo Sahalin[9]) tokom 1640-ih. Holandski kapetan Marten Gericz Vries u Breskensu ušao je u Ohotsko more sa jugoistoka 1643. godine i ucrtao delove obale Sahalina i Kurilskih ostrva, ali nije zapazio da su Sahalin i Hokaido ostrva. Tokom ovog perioda, more je ponekad bilo poznato kao Kamčatsko more.[10]

Lov na kitove uredi

Grenlandski kitovi su prvi put uhvaćeni 1847. godine, a dominirali su ulovom između 1852. i kasnih 1860-ih.[11] Između 1850. i 1853. većina flote je otišla u region Beringovog moreuza da lovi kitove, ali intenzivna konkurencija, loši uslovi na ledu i opadajući ulov primorali su flotu da se vrati u Ohotsko more. Od 1854. do 1856. godine morom je krstarilo u proseku preko 160 plovila svake godine. Kako je ulov opao između 1858. i 1860. godine, flota se vratila u region Beringovog moreuza.[12]

Moderna istorija uredi

Južni Sahalin je bio pod upravom Japana kao prefektura Karafuto od 1907. do 1949. Kurilska ostrva su bila japanska od 1855. i 1875. do kraja Drugog svetskog rata 1945. Nakon toga, Sovjetski Savez je povratio svouju teritoriju.

Tokom Hladnog rata, Ohotsko more je bilo poprište nekoliko uspešnih operacija Američke mornarice (uključujući operaciju Ajvi Bels) za prisluškivanje podvodnih komunikacionih kablova Sovjetske mornarice. Ove operacije su dokumentovane u knjizi Blaf slepog čoveka: Neispričana priča o američkoj podmorničkoj špijunaži. Ovo more (i okolina) su takođe bili poprište sovjetskog napada na Let 007 Korean Er Lajna 1983. Sovjetska Pacifička flota je koristila ovo more kao podmornički bastion za balističke rakete,[13] što je strategija koju Rusija nastavlja.

Istraživanje nafte i gasa uredi

Na pragu Ohotskog mora, koji se proteže duž obale, identifikovano je 29 zona moguće akumulacije nafte i gasa. Ukupne rezerve se procenjuju na 3,5 milijardi tona ekvivalentnog goriva, uključujući 1,2 milijarde tona nafte i 1,5 milijardi kubnih metara gasa.[14]

Dana 18. decembra 2011, ruska platforma za bušenje nafte Kolskaja[15][16] se prevrnula i potonula u oluji u Ohotskom moru, nekih 124 km (77 mi) od ostrva Sahalin, gde je odvučena sa Kamčatke. Navodno, njene pumpe su otkazale, zbog čega se prepunila vodom i potonula. Na platformi je bilo 67 ljudi, od kojih su 14 spasili Magadan i tegljač Natftogaz-55. Platforma je bila pod upravom kompanije koja radi za ruski energetski gigant Gasprom.[17][18][19]

Reference uredi

  1. ^ Kon-Kee Liu; Atkinson, Larry (jun 2009). Carbon and Nutrient Fluxes in Continental Margins: A Global Synthesis. Springer. str. 331—333. ISBN 978-3-540-92734-1. Pristupljeno 29. 11. 2010. 
  2. ^ „Ohota”. Voda Rossii (na jeziku: ruski). Pristupljeno 2020-06-15. 
  3. ^ „Sea of Okhotsk - Economic aspects”. Encyclopedia Britannica (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2019-11-14. 
  4. ^ Watanabe, Tatsuro; Ikeda, Motoyoshi; Wakatsuchi, Masaaki (2004). „Thermohaline effects of the seasonal sea ice cover in the Sea of Okhotsk”. Journal of Geophysical Research: Oceans (na jeziku: engleski). 109 (C9). Bibcode:2004JGRC..109.9S02W. ISSN 2156-2202. doi:10.1029/2003JC001905. 
  5. ^ „How climate change is triggering a chain reaction that threatens the heart of the Pacific”. Washington Post (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2019-11-14. . Print 15nov19, pp A1, A12, A13.
  6. ^ Bruce A. Elleman, Michael R. Nichols and Matthew J. Ouimet, A Historical Reevaluation of America's Role in the Kuril Islands Dispute, Pacific Affairs, Vol. 71, No. 4 (Winter, 1998–1999), pp. 489–504
  7. ^ Limits of Oceans and Seas (PDF). International Hydrographic Organization. 172 (3rd izd.). 1953. str. 32—33. Bibcode:1953Natur.172R.484.. S2CID 36029611. doi:10.1038/172484b0. Pristupljeno 15. 6. 2020. 
  8. ^ „ウェブマガジン カムイミンタラ ~北海道の風土・文化誌 :オホーツク文化人とモヨロ貝塚 網走 流氷とともにやってきた古代民族の謎とロマンに魅せられた父子三代と研究者たち” ["Web Magazine Kamuy Mintara ~Hokkaido's Climate and Culture Magazine: Okhotsk Culture and Moyoro Shell Mounds Abashiri Three generations of fathers and sons and researchers fascinated by the mystery and romance of ancient peoples who came along with the drift ice".]. kamuimintara.net. Pristupljeno 2019-07-10. 
  9. ^ Stephan, John J. (1971), Sakhalin: a history, Clarendon Press, str. 11 
  10. ^ Plate LXXXVII. Fig. 2. World.”, Encyclopaedia Britannica, II (1st izd.), Edinburgh: Colin Macfarquhar, 1771 
  11. ^ Vaughan, R. (1984). "Historical survey of the European whaling industry". In Arctic Whaling: Proceedings of the International Symposium, pp. 121-145. University of Groningen.
  12. ^ Bockstoce, John (1986). Whales, Ice, & Men: The History of Whaling in the Western Arctic . University of Washington Press. ISBN 0-295-97447-8. 
  13. ^ Acharya, Amitav (mart 1988). „The United States Versus the USSR in the Pacific: Trends in the Military Balance”. Contemporary Southeast Asia. Institute of Southeast Asian Studies. 9 (4): 293. ISSN 1793-284X. JSTOR 25797972. 
  14. ^ „Magadan Region”. Kommersant, Russia's Daily Online. Arhivirano iz originala 25. 10. 2007. g. Pristupljeno 22. 1. 2007. 
  15. ^ Technical details of the rig Arhivirano 2011-02-02 na sajtu Archive.today www.amngr.ru
  16. ^ „Rig Data: Kolskaya”. Rigzone. Arhivirano iz originala 2012-01-03. g. Pristupljeno 2011-12-19. 
  17. ^ „Russian oil rig sinks, leaving many missing”. CNN. 18. 12. 2011. Pristupljeno 18. 12. 2011. 
  18. ^ „Kolskaya Sinks Offshore Russia”. Rigzone. Pristupljeno 13. 8. 2012. 
  19. ^ „Blog Archive » Rig Kolskaya Lost”. Shipwreck Log. 18. 12. 2011. Pristupljeno 13. 8. 2012. 

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi