Pečorsko more
Pečorsko more se nalazi na severozapadu Rusije, u jugoistočnom delu Barencovog mora. Zapadna granica ovog mora je ostrvo Kolgijev, istočna granica je ostrvo Vajgač sa poluostrvom Jugorski, a na severu se prostire do ostrva Nova Zemlja. Pečarsko more je relativno plitko, prosečna dubina iznosi svega 6 metara, a najdublja tačka je na 210 m. Glavna pritoka je reka Pečora.[1]
| Pečorsko more | |
|---|---|
 Lokacija Pečorskog mora | |
| Lokacija | 69° 45′ N 54° 00′ E / 69.750° S; 54.000° I |
| Površina | 81.263 km2 |
| Pros. dubina | 6 m |
| Maks. dubina | 210 m |
| Zapremina | 4.380 km3 |
| Vodena površina na Vikimedijinoj ostavi | |
Istorija Pečorskog mora
urediSusedno Barencovo more, nekada se zvalo Murmansko more, u periodu kada je Pečorsko već uveliko imalo svoje sadašnje ime.
Pečorsko more je služilo kao početna tačka istraživanja dosadašnjih nepoznatih ledenih mora koja ce pružaju na istoku. Prvo zabeleženo putovanje preko Pečorskog mora i kroz Jugorski moreuz je obavila posada ruskog istraživačkog broda Uleb iz Nižnjeg Novgoroda. Ulebovovo uplovljavanje u Karsko more je zabeleženo 1032. godine.
Ruski „Pomori”, priobalni stanovnici obala Belog mora, su istraživali ovo more i obale Nove Zemlje od 11. veka. Prva arktička brodska linija, od Belog mora do reke Ob i Jenisejskog zaliva počela je da radi u drugoj polovini 16. veka. Ova linija je otvorila put do sibirskih bogatstava i radila je do 1619. godine, kada je bila zatvorena iz vojnih i političkih razloga, zbog straha od prodora Evropljana u Sibir.
Ekologija
urediRibarstvo Barencovog mora, posebno bakalara, je od velike važnosti za Norvešku i Rusiju. Postoji raznovrsnost bentičke faune na dnu Pečorskog mora. Takođe, tamo postoje jasna genetska populacija polarnih medveda povezanih sa Barencovim morem. Takozvane Karskaja grupe beluga kitova migriraju u Pečorsko more za simljenje. Razne vrste kao, na primer, morževi su u velikoj opasnosti od mogućeg zagađenja.[2][3]
Vidi još
urediReference
uredi- ^ „Pečorskoe more”. 8. 12. 2021. Pristupljeno 5. 7. 2017.
- ^ „Pechora Sea pollution causes diseases of the Atlantic walruses”. Arhivirano iz originala 25. 06. 2017. g. Pristupljeno 05. 07. 2017.
- ^ Reeves, Randall R.; Ewins, Peter J.; Agbayani, Selina; Heide-Jørgensen, Mads Peter; Kovacs, Kit M.; Lydersen, Christian; Suydam, Robert; Elliott, Wendy; Polet, Gert; Van Dijk, Yvette; Blijleven, Rosanne (2014). „Distribution of endemic cetaceans in relation to hydrocarbon development and commercial shipping in a warming Arctic”. Marine Policy. 44: 375—389. doi:10.1016/j.marpol.2013.10.005.
Literatura
uredi- Encyclopædia Britannica
- Salve Dahle (2004) Benthic fauna in the Pechora Sea. In: Oslo Database. Norwegian Polar Institute; Polar Environmental Centre; Akvaplan-niva, Tromsø, Norway, 10 September 2004 [1][mrtva veza]
- Benthic fauna: [2]
- C. Michael Hogan (2008) Polar Bear: Ursus maritimus, Globaltwitcher.com, ed. Nicklas Stromberg
- Oil and Gas Resources in North-West Russia (2008) [3]
- S. A. Ogorodov (2004) Human impact on coastal stability in the Pechora Sea [4]
- Leonid Sverdlov, (Member of the Russian Geographic Society), RUSSIAN NAVAL OFFICERS AND GEOGRAPHIC EXPLORATION IN NORTHERN RUSSIA.
- C. Raymond Beazley, The Russian Expansion Towards Asia and the Arctic in the Middle Ages (to 1500). The American Historical Review
Spoljašnje veze
uredi
Mediji vezani za članak Pečorsko more na Vikimedijinoj ostavi
