Bitka za Kozaru se odigrala 3. jula 1942. u jugozapadnom dijelu Kozare, 15 km istočno od sela Međuvođe, u severozapadnoj Bosni.

Čitav ustanak na Kozari je bio važan za partizanski pokret otpora tokom Drugog svetskog rata. Kasnije je postao sastavni deo posleratne jugoslovenske mitologije, koja je slavila junaštvo i mučeništvo slabijih i lošije naoružanih partizana i civila.

Neki izvori (pogrešno) navode bitku na Kozari kao Treću anti-partizansku ofanzivu.

U proleće 1942. partizani u centralnoj i zapadnoj Bosni su oslobodili Bosanski Petrovac, Drvar, Glamoč i Prijedor. 20. maja je osnovana I krajiška brigada, a sledećeg dana je dobila tenkove i stare avione. Slobodna teritorija se prostirala od reke Save na jug do planina Kozare i Grmeča.

Nemci i ustaše su shvatile da su grad Banja Luka i rudnik gvožđa Ljubija u opasnosti i organizovale su ofanzivu da unište pokret. Fašističke snage su brojale 11.000 oficira, podoficira i vojnika Vermahta, 20.000 ustaša i domobrana, 2000 četnika Draže Mihajlovića (grupe Drenovića i Marčetića), a Mađari su učestvovali sa 5 brodova za nadgledanje.

Partizanska grupa je imala oko 3.000 vojnika, ali je regrutovala rezerve iz 60.000 civila na slobodnoj teritoriji.

Nakon intezivne bitke, u noć 3. jula neke partizanske jedinice su probile obruč, ali je glavna grupa sledeće noći opet ostala opkoljena i uglavnom je uništena. Samo nekoliko stotina boraca sa delom stanovništva probilo je obruč i uspelo da se izvuče prema planini Grmeč. Veliki broj onih koji se nisu uspjeli provući kroz obruč pali su u ruke ustašama i [[Treći rajh|Nemci]ma, i tada su počinjeni veliki zločini nad njima. Na mjestu proboja obruča, u jugozapadnom dijelu Kozare danas se nalazi spomenik nazvan "Patrija".


Dalje, Arhiva