Пругасти орао
Prugasti orao[2] (lat. Aquila fasciata) manji je do srednje veliki orao iz porodice jastrebova (lat. Accipitridae) koji se gnezdi na širokom području u južnoj Evropi, Africi, Indiji i Indoneziji.[3]
| Prugasti orao | |
|---|---|
| |
| Naučna klasifikacija | |
| Carstvo: | |
| Tip: | |
| Klasa: | |
| Red: | |
| Porodica: | |
| Rod: | |
| Vrsta: | A. fasciata
|
| Binomno ime | |
| Aquila fasciata (Vieillot, 1822)
| |
| |
| Rasprostiranje prugastog orla | |
| Sinonimi | |
| |
Opis uredi
Prugasti orao dostiže dužinu od 55 do 65 cm, a krila su mu relativno kratka i zaobljena (142 -175 cm). Ženke su nešto veće od mužjaka. Gornji delovi su mu tamnosmeđe, a donji bele boje s tamnim prugama. Dugi rep je siv s belom donjom stranom i širokom tamnom prugom na gornjem nastavku. Noge i oči su mu žute.[3]
Obično se ne oglašava, osim u blizini gnezda gde je opet nešto tiši od svojih najbližih srodnika. Zahvaljujući genetičkom istraživanju ova je vrsta premeštena u rod Aquila (pravi orlovi) iz roda Hieraaetus.[4]
Stanište, razmnožavanje i ishrana uredi
Prugasti orao je ptica stanarica, koja se gnezdi na šumovitom, često brdovitom području s nekim otvorenim prostorima. Afrički preferiraju savane, rubove šuma, kultivirana i raščišćena područja, pod uslovom da tu postoje neka velika stabla. Ali, ova vrsta ne voli ni vrlo otvorena i niti gusto šumovita staništa.
Ženka polaže najčešće dva jaja, maksimalno tri.
Prugasti orao ima širok spektar plena, kojeg obavezno hvata živog. Obično lovi iz skrovišta, iz krošnji drveta, ali takođe hvata plen obrušavanjem na tlo iz vazduha poput drugih orlova. Uglavnom se hrani malim sisarima, pticama i gmizavcima.
Izvori uredi
- ^ BirdLife International (2016). „Aquila fasciata”. IUCN Red List of Threatened Species. Version 2019.2. International Union for Conservation of Nature. Pristupljeno 28. novembar 2019.
- ^ Naziv na stranicama Srpskog ornitološkog društva, posećeno 10. juna 2013.
- ^ a b Prugasti orao na stranicama IUCN-a posećeno 11. juna 2013.
- ^ A.J. Helbig, A. Kocum, I. Seibold i M.J. Braun, A multi-gene phylogeny of aquiline eagles (Aves: Accipitriformes) reveals extensive paraphyly at the genus level Arhivirano na sajtu Wayback Machine (6. novembar 2014), Molecular phylogenetics and evolution 35.(1.), 2005, pp. 147—164. (PDF)
Literatura uredi
- Splitting headaches? Recent taxonomic changes affecting the British and Western Palaearctic lists - Martin Collinson, British Birds vol 99 (June 2006), 306-323
- Lerner, H. R. L. and D. P. Mindell (2005). Phylogeny of eagles, Old World vultures, and other Accipitridae based on nuclear and mitochondrial DNA. Molecular Phylogenetics and Evolution 37: 327-346. PDF
Spoljašnje veze uredi
Mediji na Ostavi
Podaci na Vikipodacima
Taksonomija na Vikivrstama