Rat nema žensko lice
Rat nema žensko lice (rus. У войны не женское лицо) je roman iz 1985. godine Svjetlane Aleksandrovne Aleksijevič (blr. Святлана Аляксандраўна Алексіевіч)[1], savremene beloruske novinarke i književnice, dobitnice Nobelove nagrade za književnost 2015. godine. Srpsko izdanje objavila je izdavačka kuća Čarobna knjiga 2015. godine u prevodu Nede Nikolić Bobić.[2][3]
| Rat nema žensko lice | |
|---|---|
 Korice knjige Rat nema žensko lice izdanje na srpskom jeziku iz 2015. godine | |
| Nastanak i sadržaj | |
| Orig. naslov | U voйnы ne ženskoe lico |
| Autor | Svetlana Aleksandrovna Aleksijevič |
| Zemlja |  Sovjetski Savez |
| Jezik | Ruski |
| Žanr / vrsta dela | roman |
| Izdavanje | |
| Datum | 1985. |
| Prevod | |
| Prevodilac | Neda Nikolić Bobić |
| Datum izdavanja | 2015. |
| Klasifikacija | |
| ISBN ? | 9788677024420 |
Knjiga je prva u nizu umetničko-dokumentarnog serijala u okviru projekta „Glasovi utopije“, na kojem Svetlana Aleksijevič radi od 1985. godine.[4]
O autoru
urediSvjetlana Aleksandrovna Aleksijevič (1948, Stanislav, Ukrajina), sovjetska je i beloruska književnica, novinarka i scenarista dokumentarnih filmova. Sem romana napisala je dvadesetak scenarija za dokumentarne filmove i tri drame. Piše na ruskom jeziku.[5]
O knjizi
urediKnjiga Rat nema žensko lice je ispovest, dokument i dnevnik ljudskog sećanja. Kroz knjigu progovara više od dve stotine žena koje opisuju kako su kao devojke koje su sanjale o tome da postanu neveste, postale vojnici 1941. godine. U Drugom svetskom ratu je učestvovalo oko milion sovjetskih žena a koje nisu nisu samo spasavale i previjale ranjenike, već su i pucale iz snajperskih pušaka, dizale mostove u vazduh, odlazile u izviđanje i ubijale neprijatelja koji je napadao njihovu zemlju, njihove domove i njihovu decu.[6]
Autorka je provela četiri godine radeći na ovoj knjizi. Posetila je preko sto gradova, varoši i sela, beležeći priče i sećanja ratnih veteranki.[6] Junakinje priča Svetlane Aleksijevič, od kojih su mnoge još maloletne, dobrovoljno su otišle na front i verovale kako treba obraniti domovinu od neprijatelja koji je napao njihovu domovinu. Zbog svoje hrabrosti su odlikovane, no nakon rata nije im se bilo lako vratiti u civilni život. Njihov razgovor sa autorkom knjige bio je jedina prilika da progovore o onome što su proživele i i tako daju žensko viđenje ratnih strahota.[7]
Sledećim rečenicama Svjetlana Aleksandrovna Aleksijevič objašnjava zašto je pisala ovu knjigu:
| „ | Ženske priče su drugačije i o drugom. “Ženski” rat ima svoje boje, svoje mirise, svoje osvješćenje i svoj prostor osjećanja. Svoje riječi. Tamo nema heroja ni nevjerovatnih podviga, tamo postoje samo ljudi koji se bave neljudskim i ljudskim poslom. I ne pate samo oni (ljudi!), nego i zemlja, i ptice, i drveće. Svi koji s njima žive na zemlji. Pate i bez riječi, što je najstrašnije. Ali zašto?, pitala sam se bezbroj puta. Zašto, kada su zauzele i odbranile svoje mjesto u nekadašnjem muškom svijetu, zašto nisu odbranile i svoju priču? Svoje riječi i svoja osjećanja? Zašto nisu povjerovale same sebi? Od nas je skriven cio jedan svijet. Njihov rat je ostao nepoznat…Hoću da napišem priču o takvom ratu. Žensku priču.[8] | ” |
| „ | Ne pišem o ratu, već o čovjeku u ratu. Ne pišem istoriju rata, već istoriju osjećanja. Ja sam – istoričar duše. S jedne strane isljeđujem konkretnog čovjeka, koji je živio u konkretnom vremenu i učestvovao u konkretnim događajima, a s druge strane, treba u njemu da posmatram vječnog čovjeka.[8] | ” |
Sadržaj
urediKnjiga sadrži sledeća poglavlja:[6]
- Čovek je veći od rata (iz dnevnika knjige)
- Neću da se sećam..
- Traba da porastete, devojčice... Još ste zelene...
- Samo sam se ja vratila mami...
- U našoj kući žive dva rata...
- Telefonska slušalica ne puca...
- Nagrađivali su nas malim medaljama...
- To nisam bila ja...
- Te oči i danas pamtim...
- Mi nismo pucale...
- Bio je potreban vojnik...A želela sam da i dalje budem lepa...
- Gospode! Znate li da komandir inženjerskog puka živi samo dva meseca...
- Samo da ga vidim još jedamput...
- O izmrvljenom krompiru...
- Mama, šta je to - tata?
- I ona stavlja ruku tamo gde je srce...
- Odjednom sam strašno poželela da živim...
Prijem
urediKnjiga Rat nema žensko liceje prevedena na više od dvadeset jezika. Dobila je nekoliko prestižnih nagrada: nagradu Ryszard Kapuszczynski (2011) za najbolji rad u žanru reportaže, nagrada Angelus (2010) i druge.[9]
Reference
uredi- ^ „U voйnы ne ženskoe lico”. goodreads.com. Pristupljeno 2. 11. 2022.
- ^ „Rat nema žensko lice”. goodreads.com. Pristupljeno 2. 11. 2022.
- ^ „Rat nema žensko lice / Svetlana Aleksijevič”. plus.cobiss.net. Pristupljeno 2. 11. 2022.
- ^ Lezard, Nikolas. „Prikaz knjige „Černobiljske molitve“ Svetlane Aleksijevič”. laguna.rs. Pristupljeno 2. 11. 2022.
- ^ „Svetlana Aleksandrovna Aleksijevič”. laguna.rs. Pristupljeno 2. 11. 2022.
- ^ a b v Aleksijevič, Svetlana (2015). Rat nema žensko lice. Beograd: Čarobna knjiga. str. 5, korice knjige. ISBN 978-86-7702-442-0.
- ^ „Svetlana Aleksijevič: Rat nema žensko lice”. kgz.hr. Pristupljeno 2. 11. 2022.
- ^ a b „“RAT NEMA ŽENSKO LICE”: NE PIŠEM ISTORIJU RATA, VEĆ ISTORIJU OSJEĆANJA. JA SAM – ISTORIČAR DUŠE. – SVETLANA ALEKSIEVIČ O RATU IZ ŽENSKOG UGLA”. cyberbosanka.me. Pristupljeno 2. 11. 2022.
- ^ „Rat nema žensko lice. pojedinačnim poglavljima”. goaravetisyan.ru. Pristupljeno 2. 11. 2022.
