Savremeno naivno slikarstvo u Jugoslaviji

Savremeno naivno slikarstvo u Jugoslaviji je jedan od oblika likovne umetnosti kojim su se bavili daroviti slikari bez akademskog umetničkog obrazovanja, pripadnici različitih etničkih grupa koji su živeli i stvarali na prostoru bivše Jugoslavije u 20. veku, sve do njenog raspada 1991. godine. Ovim slikarstvom, nazivanim i naivno slikarstvo, slikarstvo naivnih, alternativno slikarstvo, primitivno slikarstvo, slikarstvo modernih primitiva itd. u Jugoslaviji se do njenog raspada 1991. godine bavila jedna velika grupa umetnički neškolovanih slikara, koja je u stvaralaštvu ostala nakekao „izolovana” i pored toga što je bila okružena velikim brojem izraza i struja modernog slikarstva koje su vladale u prvoj polovini 20.veka.

Ova izrazito raskošna i višestruko zanimljiva umetnička forma koja se u svetu pojavila u 19. veku kao osobena grana u odnosu na takozvanu umetnost primitivnih naroda na tlu Afrike, Amerike i Australije, kao savremeni oblik naivnog slikarstva začeta je na prostoru Kraljevine Jugoslavije tridesetih godina 20. veka. Tada je naivno slikarstvo začeto nekako istovremeno u podravskom selu Hlebine, pomoravskom Opariću, sunčanoj Dalmaciji, i banatskoj Kovačici.[1]

Nakon Drugog svetskog rata proširila se na sve krajeve bivše SFR Jugoslavije, da bi ubrzo postala među najznačajnije u svetu. Mnogi strani likovni kritičari, ovu pojavu nazivaju „jugoslovensko čudo” (miracle yougoslave) a jedan od najistaknutijih, poput teoretičara umetnosti Anatola Žakovskog, po kvalitetu i raznovrsnosti svrstava je, zajedno sa Francuzima, na prvo mesto u svetu.[2]

Opšta razmatranja o naivnoj umetnosti uredi

 
San, Anri Ruso

Termin naivna umetnost prvi put je upotrebljen u 19. veku kao opis slikarstva Anrija Rusoa (francuskog postimpresionističkog slikar naivnog ili primitivnog smera) i slikara s Haitija,[3] o čemu postoje mnoge studije iz oblasti istorije umetnosti kako u svetu i bivšoj Jugoslaviji.

Mada je naivna umetnost često okarakterisana „detinjom jednostavnošću” i do današnjih dana ostalo je aktuelno pitanje šta je to zapravo naivna umetnost i po čemu je ona naivna. U tom smislu u svetu postoje različita vrednovanja ove vrste umetnosti od strane istoričara umetnosti, kao i neslaganja oko njenog naziva,[4][3][5][6][7] jer zbog „pogrdnog prizvuka” mnogi autori izbegavaju termine naivna ili primitivna umetnost,[8] mada se u naučnoj i široj javnosti u Jugoslaviji za ovu vrstu umetnosti koristio ustaljeni termin naivna umetnost, uprkos oprečnom stavu npr. Ljubomira Simovića (2010), koji smatra da bi bio prikladniji naziv „alternativna umetnost”.

Naivna umetnost kao autonomna umetnost postoji nezavisno od jasno određenih odlika stila i umetničkog obrazovanja, i odvojena je od spoljašnjih uticaja, što kao posledicu ima raznovrsnost likovnih rešenja. Osim toga, jedna od glavnih karakteristika naivnih slikara (ili samoukih, izvornih slikara) jeste odsustvo akademskog umetničkog obrazovanja.[9] Zato ona ne trpi pravila, koja se obično otkrivaju tek po završetku slikarskog čina. Nemoguće je naučiti, i po tome je poput talenta koji se takođe ne može naučiti. Stihijska je u nastupu rađanja oblika i formi, jer je spontana. Naivna umetnost se prema tome ne uči već nastaje i razvija se zahvaljujući neobuzdanoj mašti svakog stvaralaca posebno, namećući svoj poseban likovni izraz i nove oblike estetskog. Zato se naivni umetnici u svetu smatraju i nazivaju nosiocima tradicionalnih znanja, što se prema definiciji Unesko-a odnosi na:

U većini slučajeva naivno slikarstvo u Jugoslaviji nije prevashodno zanimanje stvaralaca naivne umetnosti, već je to najčešće poljoprivreda. Tako da rađanje moderne umetnosti nije uslovilo nastajanje naivne umetnosti u Jugoslaviji, ali je svojim antiakademizmom doprinelo njenom priznavanju i prihvatanju kao neke vrste reakcije na tehnički, ekonomski i civilizacijski razvoj zemlje, promene uslova života na selu koja je jednim delom izmenila život na selu a drugim delom, dovelo do oslobađanje ličnosti, i povuklo seljake da napuste selo i nastane se u gradu, gde, zarobljeni u betonu, tuguju za ambijentom koji su ostavili.

Istorija uredi

U istorijskom periodu u kome je vladao nesklada između formalne umetnosti i aktuelnog razvoja jugoslovenskog društva u celini. poslikavajući samosvojno i iskreno i unoseći na platna osećanja za arhaično i mitološko,[10] sa karakteristikama spontanog likovnog izraza i vidljivo naglašenog značaja teme u odnosu na strukturu slike, naivni slikari u Jugoslaviji na svojim likovnim delima svoje sopstveno životno iskustvo filtriraju kroz osećanje života,[11]...putujući kroz vreme i po mitskom svetu koji je za nebrojena pokolenja bio stvarnost.[12]

Zato možemo reći da ova vrsta slikarstva u Jugoslaviji svoju ekspanziju doživljavala kao posledicu i dokaz demokratizacije kako opštedruštvenih odnosa tako i u umetničkog stvaralaštva, u kome je svako imao pravo da se umetnički izražava i da za tu vrstu izražavanja likovnosti umetničke škole same po sebi nisu garancija umetničke vrednosti, jer se umetnost može ostvarivati i bez njih.

Posle Drugog svetskog rata naivna umetnost se proširila na sve krajeve novostvorene SFR Jugoslavije, tako da se naivnom umetnošću u drugoj polovini 20. veka bavilo na hiljade stvaralaca od kojih su mnogi otišli u zaborav, a neki postali značajni u svetskim razmerama. Ovo kako su ga neki istoričari umetnosti nazvali „jugoslovensko čudo”, prema oceni Anatola Žavkovskog, jednog od najistaknutijih teoretičara naivne umetnosti u svetu, po kvalitetu slikara i vajara, „rame uz rame” zajedno sa Francuzima bilo je na prvom mestu u svetu.[13]

Hrvatska uredi

 
Ivan Generalić, rodonačelnik naivnog slikarstva u Hrvatskoj

Savremeno naivno slikarstvo u Jugoslaviji začeto je na početku treće decenije 20. veka, kada je u Hrvatskom selu Hlebine, nedaleko Koprivnice, Krsto Hegedušić (1901—1975) osnovao 1929. godine osnovao likovnu grupu „Zemlja” i 1930. godine počeo sa seljacima Ivanom Generalićem iz Hlebina i Franjom Mrazom iz Đelekovca intenzivno slika tehnikom ulja na staklu. Hegedušić je time hteo da dokaže da slikarstvo nije privilegija samo „bogate dece”. Jak socijalni prizvuk koji je imalo slikarstvo ove likovne grupe izazvao je i policijsku zabranu izložbe i njihovog rada 1935. godine.

Tako je zahvaljujući Generaliću nastala u Hlebinama „hlebinska škola” naivlog slikarstva sa specifičnim, ali istovremeno različitim ličnim stilom visokog umetničkog stantarda.[14]

Nakon prve izložbe „hlebinske škole” 1931. godine u ovom slikarstvu je prepoznata jugoslovenska savremena naivna umetnost koja je ubrzo postala popularan oblik likovnog umetničkog izražavanja u gotovo svim Jugoslovenskim republikama sa jako naglašenim socijalnim grubostima seoskog načina života.[15]

Najveći uspeh Ivan Generalić postigao je kada je posle Drugog svetskog rata postao član Udruženja likovnih umetnika Hrvatske. Tada je neprekisno počeo da prenosi svoje likovno iskustvo na darovite zemljake u školi u Hlebinama u kojoj je postao nastavnik likovnog vaspitanja. Nakon izložbe održane 1953 godine u Parizu Genaralić je postao jedan od najpoznatijih svetskih naivnih slikara.

U Hlebinama, iako mlađi po godinama, Generalić je okupio grupu zemljaka iz Hlebina i okoline među kojima su bili Franjo Filipović, Mijo Kovačević, Dragan Gaži, Ivan Večenaj, Martin Mehkek, koji će kasnije biti poznati i kao pripadnici „podravske naive”.

Pored Generalića, važnu ulogu u Hrvastkom naivnom slikarstvu imao je i Mirko Virus (1989—1943) iz Đelekovca, koji je kao bolesnik i zarobljenik za vreme boravka u bolnici u Jekaterinoslavu, imao prilike da crta. U proleće 1936. pod uticajem Ivana Generalića, počeo je da slika na platnu. Njegove slike odišu tmurnim raspoloženjem, noseći u sebi prikaze nerazrešive stvarnosti seoskog siromaštva.

Godine 1952. u Zagrebu je povodom proslave stogodišnjice prosvetnog društva „Seljačka sloga” osnovana prva u svetu Galerija primitivne umetnosti, što je odigralo značajnu ulogu u daljem razvoju naivne umetnosti u Jugoslaviji.

Slovenija uredi

Savremena slovenačka naivna umetnost svoje korene vuče iz etnografskih motiva srednjevekovnih fresaka, slika i rezbarija 16. veka, scena iz seoskog života i alegorijskih poruka naslikanih na košnicama pčelara.[16]

Najstariji slovenački naivni umetnik je učitelj Polde Mihelič koji je od 1938. godine slikao pejzaže svog rodnog sela Vrpolja kod Kamnika. Od ostalih poznatijih naivnih umetnika navode se; Jože Peternelj - Mausar iz sela Žiri, Joža Horvat Jaki iz sela Nazirje, Anton Repnik iz sela Gornja Muta i drugi.

Jože Peternelj - Mausar je od svih slovenačkih naivnih slikara najviše se drži narodne tradicije, slikajući od 1952. godine pejzaže gorenjske, narodna kazivanja i savremeni život. On je prirodnim, nenametljivim bojama dočaravao lepotu predela slovenačkih Alpa, sa jakom dozom optimistički pogled na svet. Naslikao je nekoliko šaljivih kompozicija na temu kupanja žena.[17]

Makedonija uredi

Jedan od najznačajnijih predstavnika makedonske naive je Vangel Naumovski (1922—2006), samouki slikar, vajar, arhitekta, rođen u Ohridu u siromašnoj porodici.[18] Pre nego što je postao umetnik, bavio se raznim poslovima. Nije završio osnovnu školu, ali je uspeo da se upiše u srednju umetničku školu u kojoj je učio slikanje. Međutim, odatle su ga isključili sa obrazloženjem da nema talenta. Naumovski nije gubi samopouzdanje i godine 1949. zaposlio se u Ateljeu za duborez u Ohridu kao crtač.[19] Kasnije je radio kao tehnički crtač u preduzeću „Trudbenik”. Nekoliko decenija stvarao je svoj slikarski svet koji su neki kritičari nazvali „ohridska legenda”", ili svet u kome vlada „zadovoljstvo, žena i ljubav”.[20]

Prvu samostalnu izložbu imao je 1954. godine u Ohridu, a sledeće godine u Skoplju. Za dvadesetak godina ostvario je pedesetak samostalnih i preko 150 zajedničkih izložbi širom sveta.

Bosna i Hercegovina uredi

U Bosni i Hercegovini sedamdesetih godina dvadesetog veka postojalo je pedesetak naivnih slikara koji su 1978. godine u Skenderiji imali prvu zajedničku izložbu.[17] Među ovim naivnim slikarima posebno se ističu:

  • Đorđe Dobrić (1931-1978), metalski radnik iz Sanskog Mosta, svavako je jedan je od najboljih predstavnik naivog slikarstva u Bosni i Hercegovini 70-tih godina 20. veka. Život islamskog sveta on je slikao jarkim bojama.
  • Ismet Ajanović (1922-2014) sarajevski kafedžija i Mehmed Bahić iz Gradačca, koji su bosanske kasabe i njene orijentalne kuće najbolje predstavili.

Ono po čemu je naročito poznata Bosna i Hercegovina je umetničko oblikovanje i oslikavanje bakra, kojim su se uglavnom bavili Romi, praveći tradicionalne predmete za kućnu upotrebu: ibrike, tepsije, kotlove i drugo.

Uz pomoć akademskih slikara naivni umetnici počeli su da kuju figure narodnih junaka i životinja. U tome su se naročito isticale porodice Bajramović i Beganović iz sela Bare kod Kaknja, kao i Huseinovići iz Ilijaša.[17]

Crna Gora uredi

U Crnoj Gori savremeno naivno slikarstvo začeto je sredinom 60-tih godina 20. veka, kada se javio jedan broj samoukih slikara okupljenih oko crnogorsko Udruženje samoukih slikara i vajara. Neki od prvih članova, različitih umetničkih stremljenja, su Ilija Vučković i Todor Luka iz Podgorice, Vukota Mijušković i Marko Denda iz Igala, Đorđije Vučković iz Pljevalja, Božidar Martinović iz Budve i drugi.[16]

Iako bez ikakve škole, svi oni se u likovnom izražavanjanju, oslanjaju se na tradiciju, poeziju i prirodne lepote kršne Crne Gore.

Naivni umetnici iz Crne Gore održavali su i umetničke kolonije u likovnom naselju „Ivanjdan” u organizaciji Umetničke galerije „Vitomir Srbljanović” iz Pljevalja. Na ovim kolonijama gosti su najpoznatiji naivni umetnici iz Srbije i Crne Gore.

Srbija uredi

 
Janko Brašić, rodonačelnik srpskog naivnog i osnivač tzv. Brašićeve grupe ili „oparićka škola”
 
Zuzana Halupova, rodonačelnik slovačkog naivnog slikarstva i najznačajniji predstavnik „kovačičke škole”
 
Sava Stojkov, naivni slikar psiholoških portreta i živopisnih pejzaža, koji je stvarao van značajnih centara i „škola naivne umetnosti” u Jugoslaviji

Iako je samouka umetnost u Srbiji nastala u davna vremena iz kojih su sačuvana samo dela nepoznatih autora na crkvenim slikama i nadgrobnim spomenicima-krajputašima, početak moderne naivne likovne umetnosti u Srba, vezuje se za Janka Brašića (1906—1994), seljaka slikara iz sela Oparića kod Jagodine, koji je likovno stvaralaštvo započeo 1933. godine. Kao tumač izvornog kolektivnog života ruralne sredine Srbije, i dobar portretista, ilustrator narodnih običaja i tradicije za 60 godina rada stvorio je bogat opus: više stotina slika, crteža, freski, ikona i skulptura. Ono po čemu je će njegovo stvaralaštva ostati prepoznatljivo jesu spontanost i neposrednost likovnog izraza kao i u većine naivnih umetnika Srbije.[17]

Oko Janka Brašića u daljem sledu događaja nastala je tzv. Brašićeva grupa ili „oparićka škola”, koju je on okupio sa ciljem da slikare u njoj nauči tehnici slikanja. Zahvaljujući labavim vezama između slikara iz ove grupe, koji su radili nezavisno, slikarska dela stvorena u okviru „oparićke škole” su originalna bez međusobne sličnosti njenih predstavnika.[17]

Prvi u Brašićevoj grupi bio je njegov komšija Jeremije Radivojević, koji je tragično prerano okončao svoj život mučenjem od strane Nemaca, zbog karikature protiv Velikog Rajha.

Neki od kasnijih Brašićevih „učenika” bili su: Miroslav Marinković (1928), Miroslav Arsić, Miroslav Jovanović, Tomislav Jović (1930), Dobrivoje Milojević (1948).

Nakon osnivanja Galerije samoukih likovnih umetnika u tadašnjem Svetozarevu, 1960. godine, formirala se grupa slikara iz Jagodine i okolnih sela. Milan Rašić, tada pripadnik mlađe generacije, u okviru ove grupe posebno se izdvajao i postao rodonačelnik kruga mladih seoskih slikara u ovom delu Srbije.

Na njihovim slikama vidljivi su uticaji graditeljstva Moravske škole i „rašićevskog manira” slikanja, idealizovanih pejzaža Šumadije i Pomoravlja, „kao svojevrsnog zemaljskog raja”. Najznačajniji pripadnice ovog kruga savremenih naivnih umetnika su Dobrosav Milojević, Slobodan Živanović i Vladimir Kepić.

Kulturni život slovačke nacionalne manjine izuzetno je bogat. Naivno slikarstvo predstavlja dominantnu oblast kulture Slovaka na tlu današnje Srbije po kojoj je slovačka nacionalna zajednica poznata i na međunarodnoj slikarskoj sceni.[21]

Naivno slikarstvo Slovaka je nezvanično započelo da se razvija 1939. godine. U tom periodu slikari su mahom kopirali motive sa razglednica i kalendara, slikajući sve ono čega nije bilo u Vojvodini. Vremenom su gradili sopstvene stilove, pa danas umetnici stvaraju jedinstvene motive sa mnoštvom boja i detalja.

U većini slučajeva zanimanje Slovaka stvaralaca naivne umetnosti nije slikarstvo već poljoprivreda. Samo je manji broj slikara bio posvećen prevashodno slikarstvu. Zato se može reći da je jedna od glavnih karakteristika slovačkih naivnih slikara (ili samoukih, izvornih slikara) odsustvo akademskog umetničkog obrazovanja.[9]

Tokom druge polovine 20. veka naivnim slikarstvom u Srbiji bavilo se 60 slovačkih umetnika (26 ženskog i 34 muškog pola). Od toga rodom iz Kovačice je 46, iz Padine 10, iz Vojlovice 2, iz Bačkog Petrovca 1.

Kako po brojnosti dominiraju naivni slikari u Kovačici, kojih danas po mestu življenja ima 30, Kovačica predstavlja i svojevrsan fenomen.

U etnički rumunskom selu Uzdin, u neposrednoj blizini Kovačice, šezdesetih godina 20. veka naivnim slikarstvom počela je da se bavi grupa žena rumunske nacionalnosti, zamenivši iglu i konac kistom i bojom. Tako je pre više od pola veka nastala uzdinska škola naivnog slikarstva. Likovni kritičari ovu grupu (školu) svrstavaju u ruralne amatere, a i njihovo slikarstvo definišu kao folklor.

Uzdinska škola naivnog slikarstva nastala je 1961. godine, kada je motive koje je dotad slikala samo na svojim maramama, košuljama i paorskim keceljama, Anujka Maran prenela na platno, i tako postala prva slikarka rumunske naive u Srbiji.

I u 21. veku značaj njihovog slikarstva ogleda se u poetskom transponovanju unutrašnjeg lirskog doživljaja sveta, ulepšanog i čistog.

Najznačajnije među njima su: Anujka Maran, Marija Balan, Florika Puja, Ileana Olđe i druge. Adam Mezin je jedini muškarac koji pripada ovoj školi samoukih slikara. On je rad na zemlji uspešno uskladio sa svojim drugim, osnovnim zanimanjem - slikanjem.

Suncokreti, berba grožđa, svadbeni običaji - samo su neki od motiva bogatog kolorita koji se mogu videti na delima uzdinske škole naivnog slikarstva. Njihove slike su takođe pune folklora i narodnih običaja, i imaju za cilj da se odupiru njihovom zaboravu.

Izolovano od napred navedenih grupa i u drugim delovima Srbije javili su se savremeni naivni slikari;

  • Cvetin Belić iz Kuzmina, o kome se jako malo zna iko postoji nekoliko njegovih sačuvanih slika, od kojih je jedna; „Svadba”, 1963. u Ermitažu privukla veliku pažnju.
  • Dragan Stojković-Četkin zanatlija i naivni umetnik iz Požarevca.
  • Stevan Cvijić iz Šapca, Milivoje Martinović, Dejan Kojić i Vita Jurišić iz Crne Bare, koje je 60-tih godina 20. veka okupio Milić od Mačve.
  • Posle Drugog svetskog rata u Beogradu je radilo nekoliko naivnih slikara, Hlebinski slikar Franjo Mraz, Gordana Đelošević, domaćica, Sava Sekulić, Dušan Jevtović, Milisav Jovanović, Slobodan Tasić i drugi.

U Vojvodini, pored likovnog stvaranja u značajnim centarima naivne umetnosti kao što su Kovačica, Uzdin, Novi Bečej, Tavankut, i u drugim mestima širom ove pokrajine rade brojni slikari, naivni umetnici. Tako su stvarali ili stvaraju u:

  • Novom Sadu, Emerik Fereš (1904—1969) i Pal Homonai
  • Šidu, Ilija Bašićević-Bosilj (1895—1972)
  • Pećincima, Slobodan Jeremić-Jeramija,
  • Starim Banovcima, Mihajlo Marjančević.
  • Somboru, Sava Stojkov (1925—2014), slikar psiholoških portreta i živopisnih pejzaža.

Vidi još uredi

Izvori uredi

  1. ^ Dimitrijević K, Naiva u Jugoslaviji, Beograd 1979.
  2. ^ Kosta Dimitrijević, Naiva u Jugoslaviji : mali leksikon slikara i vajara - Beograd : Beogradski izdavačko-grafički zavod, (1979).
  3. ^ a b Kelemen, Boris. Naivno slikarstvo Jugoslavije, Zagreb: Galerije grada Zagreba, Spektar i Stvarnost, 1969.
  4. ^ Mihailović, Milivoje. Seljaci slikari iz Kovačice, Kovačica: Dom kulture, 1962.
  5. ^ Bihalji Merin, Oto. Naivni umetnici sveta, Beograd: Vuk Karadžić i Mladinska knjiga, 1972.
  6. ^ Tomašević, Nebojša. Naivci o sebi, Beograd: Revija, 1973.
  7. ^ Bošković, M. i M. Maširević. Samouki likovni umetnici u Srbiji, Torino: Eskenaziarte 1977.
  8. ^ Fine, Gary Alan. Everyday genius: self-taught art and the culture of authenticity. Chicago: University of Chicago Press, 2004. str. 56.
  9. ^ a b Cerović, Emilija V. Narodna tradicija kao inspiracija u likovnom stvaralaštvusavremenih slikara seljaka u Srbiji (Srbi, Slovaci, Rumuni), Glasnik Etno­grafskog instituta SANU XXIII (1974). str. 57.
  10. ^ Smiljković K. Naive art. The History of Serbian Culture. Middiesex: English Editionb, Porthill Publishers; 1995.
  11. ^ Popović M. Ishodište slike. Beograd: Nolit; 1983.
  12. ^ Čajkanović V. Stara srpska religija i mitologija. Beograd: SANU, Srpska književna zadruga: 1995.
  13. ^ Kosta Dimitrijević, Naiva u Jugoslaviji : mali leksikon slikara i vajara - [Beograd] : Beogradski izdavačko-grafički zavod, [1979]. str. 11,12.
  14. ^ Kelemen, Boris. Naivno slikarstvo Jugoslavije, Zagreb: Galerije grada Zagreba, Spektar i Stvarnost, 1969.
  15. ^ Kelemen V, Naivno slikarstvo u Jugoslaviji, Zagreb, 1977.
  16. ^ a b Kosta Dimitrijević, Naiva u Jugoslaviji : mali leksikon slikara i vajara - [Beograd] : Beogradski izdavačko-grafički zavod, [1979]. str. 33.
  17. ^ a b v g d Stevanovski, Slobodan. „Naivno slikarstvo Kovačice i Padine” (PDF). Opštinska biblioteka Kovačica, Kovačica, 2004. Arhivirano iz originala (PDF) 06. 10. 2016. g. Pristupljeno 5. 10. 2016. 
  18. ^ Asen Grupče (1998). Ohrid: kulturniot život i tvoreštvo vo Ohrid i Ohridsko vo 20. vek : pregled na poistaknati ličnosti od 20. vek. Matica makedonska.
  19. ^ Nadica Boškovska (2000). Bibliografija na makedonskata likovna umetnost, Band 2. Narodna i Univerzitetska Biblioteka „Kliment Ohridski”
  20. ^ Kosta Dimitrijević, Naiva u Jugoslaviji : mali leksikon slikara i vajara - [Beograd] : Beogradski izdavačko-grafički zavod, [1979]. str. 32.
  21. ^ Crnjanski, Katarina. Slovaci u Vojvodini, Zbornik radova: Položaj nacionalnih manjina u Srbiji, Naučni skupovi SANU, knj. 30 (2007).

Literatura uredi

  • Lidija Ćuk-Jovanović, Vojislav Jovanović, Katarina Đokić, Srpsko naivno slikarstvo sa aspekta kolektivno nesvesnog Enagrami, vol. 26, januar-jun 2004, br. 1-2.
  • Bošković M. Maširević M, Samouki likovni umetnici u Srbiji,Torino, 1977.
  • Oto Bihalji-Merin, Nebojša Bato Tomašević, Enciklopedija naivne umetnosti sveta, Beograd, 1984.
  • Krstić N. Naivna umetnost Srbije, SANU, Jagodina, 2003.
  • Krstić N. Naivna i marginalna umetnost Srbije, Muzej naivne i marginalne umetnosti u Jagodini, Jagodina, 2007.
  • Krstić N. Outsiders, katalog, Muzej naivne i marginalne umetnosti u Jagodini, Jagodina, 2013.
  • Krstić N. Bajka o gradovima, monografija, Jagodina, 2014.
  • Bošković M, Maširević M, Monografija naivne umetnosti, Jagodina 1979.
  • Muzej naivne umetnosti Svetozarevo 1960-1985, MNU, Jagodina 1985.
  • Stošić J, Jagodinski krug naivnih umentika, MNU, Jagodina, 2001.
  • Vračević M, Monografija naivne umentosti, Jagodina, 2002.
  • Krstić N, Naivna umetnost u Srbiji, MNU Jagodina 2004.
  • Krstić N, Rašić M, Naivna umetnost Srbije, Beograd, 1993.
  • Vračević N, Rašić M, Naivna umetnost Srbije, Beograd, 2003.

Spoljašnje veze uredi