Sveti Pedro od Kardenje
Manastir Sveti Pedro od Kardenje (šp. San Pedro de Cardeña) predstavlja opatiju koja se nalazi u mestu Kastriljo del Val, na deset kilometara od centra Burgosa (Španija). Od izuzetnog je kulturnog značaja u kategoriji spomenika od 3. juna 1931. godine.
[1]
Sveti Pedro od Kardenje San Pedro de Cardeña | |
---|---|
Administrativni podaci | |
Država | Španija |
Autonomna zajednica | Burgos |
Stanovništvo | |
Stanovništvo | |
— 2013. | 826 |
— gustina | 36,65 st./km2 |
Geografske karakteristike | |
Koordinate | 42° 24′ S; 3° 36′ Z / 42.4° S; 3.6° Z |
Aps. visina | 939 m |
Površina | 22,54 km2 |
Ostali podaci | |
Gradonačelnik | Horhe Minges Nunjes |
Poštanski broj | 09193 |
Istorija uredi
Ne postoje dokumentovani izvori koji potvrđuju kada je osnovan manastir. Starobenediktanski istoričari su o ovom manastiru govorili kao prvom manastiru crnih monaha (benediktanskih) koji je osnovan u Španiji. Neki čak smatraju da je mogao da postoji još u 8. veku. Bilo kako bilo, zbog oskudnog broja činjenica, moderna istoriografija ne može sa sigurnošću tvrditi kada je manastir nastao.
O drugom naseljavanju Kardenje govori jedna liturgijska knjiga, Breviario antiguo, koja kaže da je ovaj manastir naseljen u 18. veku, tačnije 1721. godine, od strane jednog opata koji je i bio njegov iguman, a on je fraj Fransisko de Bergansa (šp. Fray Francisco de Berganza). Ovaj datum pominje i hronika Kardenje (šp. La Cronición de Cardeña).
Osim ovog datuma pominje se i 902. godina kada su manstiru dali određenu donaciju don Gonsalo Teljes (šp. Don Gonzalo Téllez) i njegova supruga. Iako postoji određena praznina u dokumentima, ipak je moguće pratiti koliko-toliko objektivno istoriju Kardenje sve do današnjih dana i to pogotovo u periodima kada je on bio napuštan. Takav slučaj se desio 1835. godine kada su izdati zakoni u Španiji o oduzimanju i sekularizaciji religioznih mesta i trajao je sve do1942. godine kada je obnovljen monaški život. [2]
Kardenja je poznat po svetosti 200 monaha koji su mučeni od strane muslimana tokom invazije Arapa krajem 9. veka u vreme igumana Sanća. Kanonizovani su 1603. godine i to je događaj koji će podići potražnju za relikvijama. Manastir vremenom jača svoju popularnost toliko da su u njega hrlili da odu i kralj Filip III (šp. el rey Felipe III) i njegova supruga kraljica Margarita od Austrije (šp. la reina Doña Margarita de Austria).
Dana 1. maja 1942. godine monaški život u manastiru restauirali su monasi poreklom iz Palensije, iz manastira San Isidro de Dueñas. Trudom i upornošću uspeli su da uspostave poštovanje pravila Svetog Benedikta koja su se, između ostalog, primenjivala i u manastiru Svetog Milana od Kogolje (šp. San Millán de la Cogolla), tačnije Svezi Milan od Jusa (šp. San Millán de Yuso). [3]
Zajednica uredi
Kao što je pomenuto, zajednica je stigla u manastir 1942. godine. Nakon tri godine, 1945, unapređena je u zvanje manastira (Priorato), a 1948. u zvanje igumanije (abadía) nakon čega je ubrzo izabran i prvi iguman. Aktuelni iguman, izabran 7. maja 2013. godine, je fraj Roberto (šp. Fr. Roberto de la Iglesia Pérez). Trenutno, manastir ima 18 članova između 22 i 84 godine. Većina je iz Kastilje, ali ima i onih iz Madrida, Valensije, Katalonije. Damijan Janjez (šp. P. Damián Yañez) je jedini živi monah iz zajednice koja je obnovila manastir 1942.
Značaj za književnost uredi
Ovaj manastir poznat je po svojoj kulturi i umetnosti koju je započeo u 11. veku kroz Skriptorijum (šp. Scriptorium) gde je fokus stavljen na širenje benediktanskih tekstova. Naime, „Pravila Svetog Benedikta“ (šp. La Regla de San Benito) i „Knjiga dijaloga“ Svetog Grigorija Velikog (šp. Еl Libro de los Diálogos de San Gregorio Magno) su dela koja su dostigla određenu popularnost i izvršila veliki uticaj na kulturu i duhovnu književnost srednjeg veka. Takođe treba pomenuti „Knjigu o moralima“ (šp. Еl Libro de los Morales) istog autora. Ovo je prvi rukopis prepisan u scriptorium caradignense (914. godina) koji je između ostalih kodeksa već u 10. veku popularizovao monahe-književnike manastira Kardenje.
Sid Ruj Dias uredi
Manastir je poznat i po svojoj vezi sa kastiljanskim junakom Sidom Kampeadorom (šp. Cid Campeador) (1043—1099) koji je svoju ženu i dve ćerke ostavio pod zaštitom manastira i igumana Sisebuta (šp. Sisebuto) kada je, 1081. godine, otišao i krenuo u svoje vojne pohode. Ovde se nalaze i njegovi posmrtni ostaci koji su doneti tri godine nakon njegove smrti u Valensiji, 1099. godine. Pored njegovih, tu se čuvaju i posmrtni ostaci njegove žene, donja Himene (šp. doña Jimena). Nalaze se u kapeli – panteón del Cid. U njoj se mogu videti njihovi sarkofazi.
Pored toga što je Sid vezan za ovaj manastir, takođe se dovodi u vezu i sa manastirom Sveti Domingo od Silosa (šp. Santo Domingo de Silos). [4]
Vidi još uredi
Reference uredi
- ^ Ministerio de Cultura. Patrimonio Histórico., Pristupljeno 18. 12. 2014.
- ^ Monasterio de San Pedro de Cardeña, Pristupljeno 18. 12. 2014.
- ^ San Pedro de Cardeña, Pristupljeno 18. 12. 2014.
- ^ Camino del Cid, Pristupljeno 18. 12. 2014.