Sepoji[1][2] (engl. Sepoy), pešaci-najamnici naoružani vatrenim oružjem u službi indijskih vladara i Britanske istočnoindijske kompanije u periodu od 17. do kraja 19. veka.

Dva sepojska oficira i jedan običan vojnik, sredinom 19. veka.

Istorija

uredi

Reč sepoji je indijski oblik persijske reči spahije, što znači vojnici, iako se u Indiji nije koristio za feudalnu konjicu (ona se u Indiji nazivala terminom sovari), već za najamničku pešadiju naoružanu puškama sprednjačama (od musketa fitiljača do kremenjača i kapislara). Ovaj termin najčešće se koristi za privatne kolonijalne trupe Britanske istočnoindijske kompanije, koje su od početka 18. veka do Indijskog ustanka 1857. godine bile regrutovane među indijskim domorocima, ali naoružane i obučene na evropski način, pod komandom evropskih oficira.[3]

Privatna vojska Kompanije bila je veoma velika, podeljena na Bengalsku, Madrasku i Bombajsku armiju, sastavljne od evropskih i sepojskih (domorodačkih) pukova. Sepojski pukovi bili su veličine bataljona, sa 8-10 četa ukupne snage oko 1.000 indijskih pešadinaca i 10-20 evropskih oficira. Pošto je evropskih oficira bilo suviše malo, glavni komandni kadar ovih jedinica bili su indijski podoficiriː

  • naik, kaplar,
  • havildar, narednik,
  • džemadar, zapovednik voda,
  • subedar, pomoćnik zapovednika čete,
  • stariji subedar, pomoćnik zapovednika bataljona.[3]

Pobuna sepoja (1857)

uredi

Nezadovoljna smanjenjem plata, službom u inostranstvu (Prvi anglo-avganistanski i Prvi anglo-burmanski rat) i vojnim reformama koje su se kosile sa hinduistučkom religijom, većina sepoja u Bengalskoj armiji (49 do ukupno 74 bataljona) pobunila u periodu 10. maja-25. jula 1857.[4] i započela ustanak protiv britanske vlasti (poznat u Evropi pod imenom Pobuna sepoja) koji je zahvatio čitavu severnu Indiju i trajao pune dve godine. Nakon ugušenja ustanka, vladavina Kompanije u Indiji i njena privatna vojska su ukinute 1858, a Indija je pretvorena u britansku krunsku koloniju, iako je termin sepoji ostao u upotrebi za domorodačku pešadiju u Britanskoj Indiji sve do osamdesetih godina 19. veka.[5]

Vidi još

uredi

Izvori

uredi
  1. ^ Pejanović 1972, str. 411.
  2. ^ Engels 1960, str. 681.
  3. ^ a b Ram 1970, str. XXII-XXVIII.
  4. ^ Turnburn 2015, str. 102-104.
  5. ^ Prinkelmajer 1972, str. 563.

Literatura

uredi