Sima Ćen (uproš: 司马迁; trad: 司馬遷; pin: Sīmǎ Qiān, oko 145. p. n. e. - 90. p. n. e.) je kineski pisac koji se smatra ocem kineske istoriografije. Radio je kao prefekt Carskih pisara pod vladavinom cara Han Vudija. Kastriran je nakon što se zamerio caru. U zatvoru je dovršio Šiji (Opšta istorija), knjigu u kojoj je opisao sve najvažnije događaje u Kini od vremena legendadrnog Žutog cara do Han Vudija. Ta knjiga je svojim stilom i pristupom materiji uticala na istoriografiju ne samo u Kini, nego i u drugim zemljama istočne Azije.[1]

Sima Ćen
Datum rođenjaoko 145 ili 135. p. n. e.
Mesto rođenjaLongmen
 Dinastija Han (sad Heđin, Šansi)
Datum smrti86. p. n. e.
Mesto smrtiKina
DržavljanstvoKinesko
ZanimanjeIstoričar
DelovanjeZapisi velikog istoričara
RoditeljiSima Tan (otac)

To vrlo opsežno istorijsko delo napisano je pripovedačkim stilom vrlo sistematično i čitko i hronološkim redosledom. U njemu su, uz brojne istorijske događaje, takođe dati prikazi različitih dvorskih intriga i dogodovština vezanih za tadašnje političke ličnosti i njihovu karijeru. Šiji se sastoji od pet tematskih delova. To su:

  • carski anali i važnija istorijska zbivanja iz raznih dinastijskih razdoblja,
  • hronologija i genealogija,
  • istorijski zapisi iz teorije obreda, muzike, astronomije i trgovine,
  • monografije uglednih kineskih porodica
  • sedamdeset kraćih monografija značajnijih istorijskih ličnosti.

Ćenov Šiji takođe oslikava načela društvene etike onog vremena. Sima Ćen je nesumnjivo nenadmašan pisac i istoričar - otac kineske istoriografije - koji je bio i ostao sve do danas nedostižan uzor i nedodirljiv autoritet za brojne naraštaje kineskih istoričara i pripovedača.

Mladost i obrazovanje uredi

Sima Ćen je rođen kod Sjajanga u Cuopingji (u blizini modernog Hančenga, provincija Šansi) oko 145 p. n. e., mada neki izvori navode da je njegova godina rođenja oko 135 p. n. e..[2] Simina precizna godina rođenja je još uvek predmet debata. Postoji opšta saglasnost da je on proveo najveći deo svog života tokom vladavine cara Vu, čija je duga vladavina trajala tokom perioda 141-87. p. n. e.[1] Njegov otac, Sima Tan, je oko 136 p. n. e. bio postavljen na relativno nisko rangiranu funkciju „velikog istoričara” (tàishǐ 太史, alt. „veliki pisar” ili „veliki astrolog”).[3][4] Glavna dužnost velikog istoričara je bila da formuliše godišnji kalendar, identifikujući dane koji su bili ritualno povoljni ili nepovoljni, i da predstavi kalendar caru pre novogodišnjeg dana.[4] Osim ove dužnosti, veliki istoričar je isto tako putovao sa carom na važne rituale i beležio je važne događaje kako na dvoru tako i u zemlji.[5] Prema sopstvenom kazivanju, Sima je mogao da „čita stare zapise” u svojoj desetoj godini i smatralo se da ima perspektivnu budućnost kao učenjak.[5] Sima je odrastao u konfucijanskom okruženju, i uvek je smatrao svoj istorijski rad kao čin konfucijanskog filijalnog poštovanja preme svom ocu.[5]

Godine 126 p. n. e., pri uzrastu od oko dvadeset godina, Sima Ćen je započeo obimnu turu oko Kine koja je postojala u vreme Han dinastije.[4] On je započeo svoje putovanje iz imperijalne prestonice, Čang'ana (modernog grada Si'an), zatim je otišao na jug duž reke Jangcekjang do Čangša (moderne provincije Hunan), gde je posetio lokaciju na reci Miluo za koju se po tradiciji smatralo da je mesto gde se drevni pesnik Ći Juen udavio.[4] On je zatim otišao da traži grobnice legendarnih vladara dinastije Sja, Ju na planini Sjenglu i Šun na planinama Đuji (moderni okrug Ningjuen u Hunanu).[4][6] Nakon toga je otišao na sever do Huajina (moderni Huaj'an, Đangsu provincija) da vidi grob generala Han dinastije Han Sina, i nastavio je severno do Ćufua, rodnog grada Konfučija, gde je studirao ritual i druge tradicionalne predmete.[4]

Kao službenik Hanskog suda uredi

Nakon njegovih putovanja, Sima je izabran da bude poslužitelj palate u vladi, čija je dužnost bila inspekcija različitih delova zemlje sa carom Vu 122. p. n. e.[1] Sima se mlad oženio i imao je jednu ćerku.[1] Godine 110 p. n. e, u svojoj trideset petoj godini života Sima Ćen je poslat na zapad na vojnu ekspediciju protiv nekih „varvarskih” plemena. Te godine, njegov otac se razboleo usled potresenosti što nije bio pozvan da prisustvuje carskom Feng žrtvovanju. Sumljajući da je njegovo vreme na izmaku, on je pozvao svog sina kući da završi istorijski posao koji je započeo. Sima je želeo da prati Anale proleća i jeseni — prve hronike u istoriji kineske književnosti. Podstaknut inspiracijom svog oca, Sima Ćen je započeo da prikuplja materijale, koji su postali poznati kao kolekcija Zapisa velikih istoričara, 109. godine p. n. e. Posao je završio oko 94. godne p. n. e. Tri godine nakon smrti svog oca, Sima Ćen je preuzeo položaj svog oca kao sudski astrolog. Godine 105. p. n. e. Sima je bio među naučnicima koji su izabrani da reformišu kalendar. Kao viši carski zvaničnik, Sima je takođe bio u poziciji da pruža savete caru po opštim državnim pitanjima.

Li Ling afera uredi

 
Portret Sime Ćena

Godine 99 p. n. e, Sima Ćen je postao upleten u Li Ling aferu, gde su Li Ling i Li Guangli, dva vojna oficira koji su vodili kampanju protiv Sjungnua na severu, bili poraženi i zatim zarobljeni. Car Vu je pripisao poraz Li Lingu, i svi državni zvaničnici su se kasnije pridružili osudi. Sima je bio jedina osoba koja je branila Li Linga, koji nikad nije bio njegov prijatelj ali koga je poštovao. Car Vu je interpretirao Siminu odbranu Lia kao napad na njegovog šuraka, Li Guanglija, koji se isto tako borio protiv Sjungnu naroda bez većeg uspeha, te je osudio Simu na smrt. U to vreme izvršenje je moglo da bude zamenjeno bilo za novac ili kastraciju. Pošto Sima nije imao dovoljno novca da iskupi svoj „zločin”, on je izabrao potonju opciju i bio je bačen u zatvor, gde je proveo tri godine. On je ovako opisao svoj bol: „Kad vidite tamničara ponizno dotaknete zemlju svojim čelom. Pri samom pogledu na njegove podređene ste zaplenjeni strahom ... Takvo poniženje nikada ne može biti obrisano.” Sima je nazvao svoju kastraciju „najgorom od svih kazni”.[5]

Godine 96 p. n. e, po njegovom puštanju iz zatvora, Sima je odabrao da živi kao dvorski evnuh da bi završio svoje istorije, umesto da izvrši samoubistvo, kako se očekivalo od jednog gospodina-učenjaka, koji je bio osramoćen kastracijom.[1] Sima Ćen sam objasnio u svom Pismu Žen An svoje stavove:

Ako čak i najniži rob i sudoperska služavka mogu da počine samoubistvo, zašto neko poput mene ne bi mogao da uradi ono što se moralo učiniti? Međutim razlog iz kojeg ja nisam odbio da podnosim ove nedaće i što sam nastavio da živim, obitavajući u ništavnosti i ruglu bez okončavanja svog postojanja, je da sam tugovao za stvarima u svom srcu koje nisam mogao potpuno da izrazim, i što me je bila sramota i da pomislim da nakon mog odlaska, moji spisi neće biti poznati potomstvu. Prekobrojni su i za pobrojavanje ljudi antičkih vremena koji su bili bogati i plemeniti, ali čija imena su ipak isčezla. Samo su oni koji su bili sposobni i odlučni, istinski izvanredni ljudi, oni čija se imena i dalje pamte. ... Ja sam se isto tako usudio da ne budem skroman već da se posvetim svom beskorisnom pisanju. Prikupio sam i spojio na jednom mestu stare tradicije sveta koje su bile rasute i izgubljene. Pregledao sam dela i događaje iz prošlosti i istraživao principe iza njihovih uspeha i neuspeha, njihovog uspona i raspada, u stotinu i trideset poglavlja. Želeo sam da ispitam sve ono što se tiče nebesa i čoveka, da prodirem u promene prošlosti i sadašnjosti, kompletirajući sve kao rad jedne porodice. Ali pre nego što završih svoj grubi rukopis, susretoh se sa ovom bedom. Žaljenje što delo nije završeno je razlog što pristadoh na ovu ekstremnu kaznu bez kivnosti. Kad istinski završim ovaj rad, odložiću ga na poznatu planinu. Ako bi se mogao uručiti ljudima koji bi ga cenili, i ako bi prodro u sela i velike gradove, onda i kad bih ispaštao hiljadu sakaćenja, kakvu žalbu bih ja mogao imati?

— Sima Ćen, prevod Berton Votson[7]

Zapisnici velikog istoričara uredi

 
Prva strana Šiđija.

Dok su stil i forma kineskih istorijskih pisanja varirali kroz vekove, Zapisnici velikog istoričara (Šiđi) je definisao kvalitet i stil od tada pa nadalje. Pre Sime, istorije su pisane kao određeni događaji ili određeni periodi istorije država; njegova ideja o opštoj istoriji uticala je na kasnije istoriografe kao što je Dženg Ćao (郑樵) pri pisanju rada Tingdži i Simu Guang pri pisanju rada Cidži Tungđen. Kineska istorijska forma dinastijske istorije, ili Đidžuanti istorije dinastija, je bila kodifikovana u drugu dinastijsku istoriju Ban Guovim radom Knjiga Hana, ali istoričari smatraju Simin rad svojim modelom, koji se naziva „zvaničnim formatom” istorije Kine. Šiđi se sastoji od 130 poglavlja koja sadrže pola miliona znakova.[1]

Sima je bio pod velikim uticajem Konfučijevog dela Anali proleća i jeseni, koje je na površini sažeta hronologija događaja tokom vladavine dvanaest vojvoda Lu od 722. do 484. p. n. e.[5] Mnogi kineski naučnici su smatrali i još uvek smatraju način na koji je Konfučije uredio svoju hronologiju kao idealan primer kako treba pisati istoriju, naročito u pogledu toga šta je on odabrao da uključi i isključi; i njegov izbor reči u vidu iskazivanja moralnih sudova.[5] Gledano u tom svetlu, Anali proleća i jeseni su moralni vodič pravilnog načina života.[8] Sima je obrazložio svoje gledište na sledeći način:

Ono [Anali proleća i jeseni] izdvaja šta je sumnjivo i nesigurno, razjašnjava ispravno i pogrešno, i rešava tačke koje su neizvesne. Ono naziva dobro dobrim i loše lošim, odaje počast dostojnom, i osuđuje nedostojno. Ono očuvava stanja koja su izgubljena i obnavlja nestajuću porodicu. Ono otkriva to što je zapostavljeno i povraća ono što je napušteno.[8]

Sima je smatrao da je Šiđi bio u istoj tradiciji, i to je objasnio u svom uvodu u poglavlje 61 Šiđija, gde je napisao:

„Neki ljudi kažu 'To je nebeski put, bez razlikovanja osoba, da bi održali dobro večito dostupnim.' Možemo li onda reći da su Boji i Šući bili dobri ljudi ili ne? Oni su se držali pravdoljubivosti i bili su česti u svojim delima ... ipak su umrli od gladi ... Razbojnik Čih je dan za danom ubijao nevine ljude, praveće mleveno meso od njih … Ali na kraju on je živeo do velike starosti. Kojom vrlinom je on to zaslužio? … Nalazim sebe u velikoj nedoumici. Da li je ovaj takozvani 'nebeski put' ispravan ili ne?”[8]

Da bi rešio ovaj teodički problem, Sima je tvrdio da dok zli mogu da budu uspešni i dobri mogu da ispaštaju u njihovom vremenu, istoričar osigurava da na kraju dobri trijumfuju.[8] Za Simu, pisanje istorije nije bilo samo antikvarska potraga, nego je bio prilično vitalan moralni zadatak, jer je istoričar „prezervirao memoriju”, i time osiguravao konačnu pobedu dobra nad zlom.[8] U tom smislu, Sima piše:

„Su Čin i njegova dva brata svi su se proslavili među feudalnim gospodarima kao putujući stratezi. Njihova politika je stavljala veliki naglasak na stratagijama i smeni moći. Ali zato što je Su Čin umro izdajničkom smrću, svet se ujedinio u njegovom izrugivanju i nevoljnosti proučavanja njegovih politika … Su Čin je potekao iz najskromnijih korena, i dospeo da vodi šest država u Vertikalnom savezu, i to je dokaz da je posedovao inteligenciju koja prevazilazi običnu osobu. Iz tog sam razloga ja podneo ovaj izveštaj o njegovim delima, uredivši ih u pravilnom hronološkom redosledu, tako da on zauvek ne trpi od zle reputacije i ostane poznat po ničemu drugom.”[9]

Takav moralizirajući pristup istoriji sa istoričarem koji rukovodi dobrom i zlom radi pružanja pouka sadašnjosti može da bude opasan po istoričara, jer se državna srdžba može sručiti na istoričara, kao što se dogodilo samom Simi. Kao takav, istoričar je morao pažljivo da gazi i često da iskazuje svoju presudu zaobilaznim putem osmišljenim da prevari cenzuru.[10] Sam Sima u zaključku sto desetog poglavlja Šiđija je deklarisao da je on pisao u toj tradiciji. On je izjavio:

„Kad je Konfučije napisao Anale proleća i jeseni, on bio je veoma otvoren u tretiranju vladavina Jina i Huana, ranih vojvoda od Lua; ali kada je došao u kasniji period vojvoda Dinga i Aja, njegovo pisanje je bilo mnogo prikrivenije. Pošto je u kasnijem slučaju on pisao o svojim sopstvenim vremenima, on nije iskreno izrazio svoje presude, već je koristio suptilan i predostrožan jezik.”[10]

Imajući ovo na umu, ne može se sve što je napisao Sima, shvatiti kao saopštavanje didaktički moralnih lekcija.[10] Međutim, nekoliko istoričara je napomenulo da delovi Šiđija, kao što je onaj gde je Sima stavio svoju sekciju o Konfučijevoj upotrebi indirektnog kriticizma u delu knjige koji se bavi Sjungnu „varvarima”, možda ukazuju na njegovo neodobravanje spoljne politike cara Vu.[10]

U pisanju Šiđija, Sima je inicirao novi stil pisanja putem predstavljanja istorije u vidu serije biografija. Njegovo delo se proteže na 130 poglavlja — ne u istorijskoj sekvenci, nego podeljenih na određene predmete, uključujući anale, hronike, i traktate — o muzici, ceremonijama, kalendarima, religiji, ekonomiji, i produžene biografije. Simino delo je isto tako uticalo na stil pisanja drugih istoričara izvan Kine, kao što je Gorjo (korejska) Istorija tri kraljevstva. Sima je adaptirao novi metod klasifikovanja istorijskih podataka i nov pristup pisanju istorijskih zapisa. Na početku Šiđija, Sima se proglasio sledbenikom Konfučijevog pristupa u Analektima koji namerava da „puno čuje ali da ostavi po strani ono što je sumnjivo, i da govori s dužnom opreznošću u pogledu ostatka”.[10] Odražavajući ove stroge analitičke metode, Sima je izjavio da neće pisati o istorijskim periodima u kojima nije bilo dovoljno dokumentacije.[10] U takve spadaju, pisao je Sima „doba pre dinastije Čin koje je suviše daleko, i materijal o njima je previše oskudan da bi dozvolio da se oni detaljno prikažu ovde”.[10] Na isti način, Sima je odbacio tvrdnje u tradicionalnim zapisima koji su bili „smešni”, kao što je zavaravanje da bi princ Tan mogao upotrebom magije učiniti da iz oblaka padaju zrna i da konjima porastu rogovi.[10] Sima je konstantno upoređivao tvrdnje navedene u rukopisima sa onim što je smatrao pouzdanim izvorima, kao što su Konfučijanski klasici poput Knjiga poezije, Knjiga istorije, Knjiga obreda, Knjiga muzike, Knjiga promena i Anali proleća i jeseni.[10] Kad bi Sima naišao na priču koja se ne bi mogla proveriti koristeći konfucijanske klasike, on bi sistematski poredio informacije sa drugim dokumentima. Sima je pomenuo najmanje 75 knjiga koje je on koristio za unakrsno ispitivanje.[11] Osim toga, Sima je često ispitivao ljude o istorijskim događajima koje su iskusili.[10] Sima je pomenuo nakon jednog od njegovih putovanja kroz Kinu da: „Kada sam imao priliku da prođem kroz Feng i Beji, ispitivao sam starije ljude koji su bili povezani tim mestom, posetio stare kuće Sjao He, Cao Can, Fan Kuaj i Sjahou Jing, i naučio puno o starim vremenima. Koliko je drugačije to bilo od priča koje se mogu čuti!”[11] Odražavajući tradicionalno kinesko poštovanje prema uzrastu, Sima je izjavio da preferira da intervjuiše stare osobe, jer je smatrao da su oni najverovatniji da mu daju tačne i istinite informacije o tome što se dogodilo u prošlosti.[11] Tokom jednog od ovih putovanja, Sima je spomenuo da je bio nadjačan emocijama kada je video Konfučijeve kočije zajedno sa njegovom odećom i raznim drugim ličnim predmetima koji su pripadali Konfučiju.[11]

Uprkos njegovog veoma velikig duga prema konfucijanskoj tradiciji, Sima je bio inovator na četiri načina. Može se početi s tim da se Sima bavio istorijom celokupnog poznatog sveta.[11] Prethodni kineski istoričari su imali fokus na samo jednu dinastiju i/ili region.[11] Simina istorija u 130 poglavlja počinje sa legendarnim Žutim carom i proteže se do njegovog sopstvenog vremena, i pokriva ne samo Kinu, već i susedne nacije kao što su Koreja i Vijetnam.[11] U tom pogledu, Sima je bio značajan kao prvi kineski istoričar koji je tretirao narode koji su živeli severno od Velikog zida kao što su Sjungnu kao ljudska bića koja su implicitno jednaka sa Srednjim kraljevstvom, umesto tradicionalnog pristupa kojim su Sjungnu portretisani kao divljaci koji imaju izgled ljudi, ali um životinja.[12] U njegovim komentarima o Sjungnu narodu, Sima se uzdržava od evociranja tvrdnji o urođenoj moralnoj superiornosti Hana nad „severnim varvarima”, što su bila standardna retorička stanovišta kineskih istoričara tog perioda.[13] Na isti način, Sima u svom poglavlju o Sjungnima osuđuje one savetnike koji se zalažu za „ekspeditivnost trenutka”, što je savetovanje cara da sprovodi politike kao što su osvajanja drugih naroda čime se stiču kratkotrajni trenuci slave, ali se opterećuje država enormnim finansijskim i često ljudskim troškovima držanja osvojene zemlje.[14] Sima se upuštao u indirektno kritikovanje savetnika cara Vua, koji su ga podsticali da vodi politiku agresije prema Sjungnima i da osvaji sve njihove zemlje, politiku kojoj se Sima očigledno suprotstavljao.[14]

Reference uredi

  1. ^ a b v g d đ Jay, Jennifer (1999). „"Sima Qian"”. Ur.: Boyd, Kelly. The Encyclopedia of Historians and Historical Writing Volume 2. FitzRoy Dearborn. str. 1093—1094. 
  2. ^ Knechtges (2014), str. 959.
  3. ^ de Crespigny (2007), str. 1222.
  4. ^ a b v g d đ Knechtges (2014), str. 960.
  5. ^ a b v g d đ Hughes-Warrington (2000), str. 291.
  6. ^ Watson (1958), str. 47.
  7. ^ Watson (1958), str. 57–67.
  8. ^ a b v g d Hughes-Warrington (2000), str. 292.
  9. ^ Hughes-Warrington (2000), str. 292–293.
  10. ^ a b v g d đ e ž z i Hughes-Warrington (2000), str. 293.
  11. ^ a b v g d đ e Hughes-Warrington (2000), str. 294.
  12. ^ Chin, Tamara "Defamiliarizing the Foreigner: Sima Qian's Ethnography and Han-Xiongnu Marriage Diplomacy" pages 311-354 from Harvard Journal of Asiatic Studies, Volume 70, Issue # 2, December 2010 pages 318-319.
  13. ^ Chin, Tamara "Defamiliarizing the Foreigner: Sima Qian's Ethnography and Han-Xiongnu Marriage Diplomacy" pages 311-354 from Harvard Journal of Asiatic Studies, Volume 70, Issue # 2, December 2010 page 320.
  14. ^ a b Chin, Tamara "Defamiliarizing the Foreigner: Sima Qian's Ethnography and Han-Xiongnu Marriage Diplomacy" pages 311-354 from Harvard Journal of Asiatic Studies, Volume 70, Issue # 2, December 2010 page 321.

Literatura uredi

  • Jay, Jennifer (1999). „"Sima Qian"”. Ur.: Boyd, Kelly. The Encyclopedia of Historians and Historical Writing Volume 2. FitzRoy Dearborn. str. 1093—1094. 
  • de Crespigny, Rafe (2007). A Biographical Dictionary of Later Han to the Three Kingdoms (23–220 AD). Leiden: Brill. ISBN 978-90-04-15605-0. 
  • Hughes-Warrington, Marnie (2000). Fifty Key Thinkers on History. London: Routledge. 
  • Knechtges, David R. (2014). „Sima Qian 司馬遷”. Ur.: Knechtges, David R.; Chang, Tai-ping. Ancient and Early Medieval Chinese Literature: A Reference Guide, Part Two. Leiden: Brill. str. 959—965. ISBN 978-90-04-19240-9. 
  • Watson, Burton (1958). Ssu-ma Ch'ien: Grand Historian of China. New York: Columbia University Press. 
  • Markley, J. Peace and Peril. Sima Qian's portrayal of Han - Xiongnu relations (Silk Road Studies. XIII), Turnhout. 2016. ISBN 978-2-503-53083-3.
  • Allen, J.R "An Introductory Study of Narrative Structure in the Shi ji" pages 31–61 from Chinese Literature: Essays, Articles, Reviews, Volume 3, Issue 1, 1981.
  • Allen, J.R. "Records of the Historian" pages 259–271 from Masterworks of Asian Literature in Comparative Perspective: A Guide for Teaching, Armonk: Sharpe, 1994.
  • Beasley, W. G & Pulleyblank, E. G. Historians of China and Japan. Oxford: Oxford University Press. 1961. .
  • Dubs, H.H. "History and Historians under the Han" pages 213-218 from Journal of Asian Studies, Volume 20, Issue # 2, 1961.
  • Durrant S.W "Self as the Intersection of Tradition: The Autobiographical Writings of Ssu-Ch'ien" pages 33–40 from Journal of the American Oriental Society, Volume 106, Issue # 1, 1986.
  • Cardner, C. S (1970). Traditional Historiography. Cambridge: Harvard University Press. .
  • Hardy, G.R "Can an Ancient Chinese historian Contribute to Modern Western Theory?" pages 20–38 from History and Theory, Volume 33, Issue # 1, 1994.
  • Kroll, J.L "Ssu-ma Ch'ien Literary Theory and Literary Practice" pages 313-325 from Altorientalische Forshungen, Volume 4, 1976.
  • Li, W.Y "The Idea of Authority in the Shi chi" pages 345-405 from Harvard Journal of Asiatic Studies, Volume 54, Issue # 2, 1994.
  • Moloughney, B. "From Biographical History to Historical Biography: A Transformation in Chinese Historical Writings" pages 1–30 from East Asian History, Volume 4, Issue 1, 1992.

Spoljašnje veze uredi