Sun Cu[2][3] (544 – 496. godine p. n. e.) je bio kineski pisac i mislilac, autor spisa Umeće ratovanja, izuzetno uticajnog drevnog spisa o vojnoj strategiji. On je takođe jedan od najranijih pobornika realizma u teoriji međunarodnih odnosa. Ime Sun Cu ("Gospodar Sun") je počasna titula, pravo ime pisca je bilo Sun U. Bio je takođe poznat i kao Čang Cin.

Sun Cu
Lični podaci
Datum rođenja544. p. n. e.
Mesto rođenjaŠandung,
Datum smrti496. p. n. e.
Mesto smrtiWu,

Rad Sun Cua je hvaljen i korišćen u istočnoazijskom ratovanju od svog nastanka. Tokom dvadesetog veka, Umetnost ratovanja je porasla u popularnosti i videla je praktičnu primenu i u zapadnom svetu. Ona ostaje uticajna u mnogim savremenim takmičarskim poduhvatima širom savremenog sveta izvan vojne strategije i ratovanja, uključujući špijunažu,[4] kulturu, politiku, biznis i sport.[5][6][7][8]

Sun Cu kao istorijska ličnost uredi

Jedini izvor koji postoji o životu Suna Cua je biografija napisana u 2. veku p. n. e. koju je napisao istoričar Sima Ćen, koji ga opisuje kao generala koji je živeo u državi U u 6. veku p. n. e. i stoga bio savremenik velikih kineskih mislilaca, kao što je Konfučije. Prema predanju, Sun Cu je bio član kineske aristokratije bez zemljišnih poseda, poznate kao ši, koju su činili potomci plemstva koje je izgubilo svoje posede tokom konsolidacije perioda Proleća i Jeseni. Za razliku od većine ši plemića, koji su bili putujući akademici, Sun Cu je radio kao najamnik (slično današnjim vojnim konsultantima). Prema predanju, kralj Helu je unajmio Suna Cua kao generala negde oko 512. p. n. e. pošto je završio svoj vojni traktat „Umeće ratovanja“ (na kineskom Ping Fa). Posle njegovog preuzimanja komande, država U, dotada smatrana poluvarvarskom, postala je jedna od najmoćnijih država tog perioda pošto je pokorila moćnu državu Ču. Sun Cu je iznenada nestao pošto je kralj Helu završio pokoravanje države Ču. Stoga su podaci o njegovoj smrti ostali nepoznati. Naslov Ping Fa može se prevesti i kao vojne metode, armijske procedure ili borbeno umeće. Oko 298. p. n. e. istoričar Čuan Cu, koji je pisao u državi Čao, zapisao je da je teorija Suna Cua postala sastavni deo vojnih metoda borbe, bilo u napadu ili odbrani, sa oružjem ili bez. Delo Suna Cua bilo je filozofska osnova za ono što danas poznajemo kao azijske borilačke veštine.

Istorijski podaci o Sun Cuu detaljno su razmatrani u u uvodu u prevod Umeća ratovanja iz 1910. godine, autora Lajonela Gajlsa (dostupno kao onlajn tekst na Projektu Gutenberg).

Godine 1972. otkriveno je nekoliko tekstova urezanih na bambusu, u grobnici blizu Linjia u Šandongu.[9] Ovo je pomoglo da se utvrdi već postojeći tekst i dodaju novi delovi.[10] Ova verzija smeštena je u period 134–118. godine p. n. e.,[11] i tako opovrgla teorije o kasnijem poreklu ovog dela.

Sun Bin, poznat kao Sun Osakaćeni, navodno obogaljeni potomak Suna Cua, takođe je napisao tekst poznat kao Umeće ratovanja, koji je više orijentisan na praktične detalje nego na vojnu strategiju.[12] Najmanje jedan od prevodilaca koristio je za ovo delo izraz Izgubljeno umeće ratovanja, što je ukazivalo na dugi period u kome je knjiga Sun Bina bila izgubljena. Međutim, nema sličnosti između sadržaja ili stila pisanja između Suna Bina i Suna Cua.

Umeće ratovanja je jedno od najpopularnijih vojnih dela u istoriji. U drevnoj Kini bilo je dugo posmatrano kao štivo koje se moralo znati za prijem na više studije i kao jedno od najbitnijih dela u kineskoj književnosti uopšte. Postoje priče da su i Mao Cedung i Josif Staljin čitali ovu knjigu tokom ratovanja.

Postoji i predanje da je Sun Cu predak Suna Cjuana, osnivača kraljevstva U, koje je bilo jedno od tri rivalska kraljevstva tokom perioda Tri kraljevstva.

Nasleđe uredi

Umetnost ratovanja je uvedena u Japan oko 760. godine i knjiga je brzo postala popularna među japanskim generalima. Svojim kasnijim uticajem na „velike ujedinjivače“ Japana iz perioda Sengoku, Oda Nobunaga, Tojotomija Hidejošija i Tokugavu Iejasua,[13] značajno je uticao na ujedinjenje Japana u ranoj modernoj eri. Majstorstvo njegovog učenja bilo je poštovano među samurajima, a njegova učenja su podsticali i ilustrovali uticajni dajmjoi i šoguni. Nakon Meidži restauracije, ostao je popularan među Japanskim carskim oružanim snagama. Admiral flote Hejhačiro Togo, koji je predvodio japanske snage do pobede u Rusko-japanskom ratu, bio je strastveni čitalac Sun Cua.[14]

Ho Ši Min je preveo delo za svoje vijetnamske oficire za učenje. Njegov general Vo Ngujen Gijap, strateg iza pobeda nad francuskim i američkim snagama u Vijetnamu, takođe je bio strastveni student i praktičar Sun Cuovih ideja.[15][16][17]

Američki azijski sukobi protiv Japana, Severne Koreje i Severnog Vijetnama doveli su Sun Cua na pažnju američkih vojnih vođa. Ministarstvo armije Sjedinjenih Država, preko svog Komandnog i generalštabskog koledža, naložilo je svim jedinicama da održavaju biblioteke u okviru svojih štabova za kontinuirano obrazovanje osoblja u ratnoj veštini. Umetnost ratovanja se pominje kao primer radova koje treba održavati u svakom objektu, a štabni dežurni su dužni da pripreme kratke radove za predstavljanje drugim oficirima na njihovim čitanjima.[18] Slično, Sun Cuova Umetnost ratovanja je navedena u programu za profesionalno čitanje marinaca.[19] Tokom Zalivskog rata 1990-ih, i generali Norman Švarckopf mlađi i Kolin Pauel su koristili principe Sun Cua koji se odnose na prevaru, brzinu i udaranje u slabe tačke neprijatelja.[13] Međutim, Sjedinjene Države i druge zapadne zemlje su kritikovane zbog toga što ne razumeju istinski rad Sun Cua, i ne cene Umetnost ratovanja u širem kontekstu kineskog društva.[20]

Knjige koje je napisao Sun Cu uredi

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ Jerković, Jovan; Pižurica, Mato; Pešikan, Mitar (2010). Pravopis srpskoga jezika. Novi Sad: Matica srpska. str. 201. t. 220. ISBN 978-86-7946-079-0. COBISS.SR 256189191. 
  2. ^ "Sun Tzu". Columbia Electronic Encyclopedia (2013).
  3. ^ „Sun Tzu”. The American Heritage Dictionary of the English Language (5th izd.). Boston: Houghton Mifflin Harcourt. 2014. Pristupljeno 25. 10. 2019. 
  4. ^ McNeilly, Mark R. (2015). Sun Tzu and the Art of Modern Warfare (updated izd.). Oxford: Oxford University Press. str. 301. ISBN 9780199957859. Pristupljeno 14. 12. 2022. „Sun Tzu is not talking about 'news' here but about espionage affairs, or matters or plans relating to espionage. 
  5. ^ Scott, Wilson (7. 3. 2013), „Obama meets privately with Jewish leaders”, The Washington Post, Washington, D.C., Arhivirano iz originala 24. 7. 2013. g., Pristupljeno 22. 5. 2013 
  6. ^ „Obama to challenge Israelis on peace”, United Press International, 8. 3. 2013, Pristupljeno 22. 5. 2013 
  7. ^ Garner, Rochelle (16. 10. 2006), „Oracle's Ellison Uses 'Art of War' in Software Battle With SAP”, Bloomberg, Arhivirano iz originala 20. 10. 2015. g., Pristupljeno 18. 5. 2013 
  8. ^ Hack, Damon (3. 2. 2005), „For Patriots' Coach, War Is Decided Before Game”, The New York Times, Pristupljeno 18. 5. 2013 
  9. ^ „Lycos[[Kategorija:Botovski naslovi]]”. Arhivirano iz originala 9. 1. 2007. g. Pristupljeno 8. 1. 2007.  Sukob URL—vikiveza (pomoć)
  10. ^ SONSHI.COM | Roger Ames Interview: Sun Tzu The Art of War and Strategy Site, Pristupljeno 25. 4. 2013.
  11. ^ „Arhivirana kopija” (PDF). Arhivirano iz originala (PDF) 17. 4. 2005. g. Pristupljeno 8. 1. 2007. 
  12. ^ „Sun Pin's Art of War: A Summary[[Kategorija:Botovski naslovi]]”. Arhivirano iz originala 04. 10. 2006. g. Pristupljeno 08. 01. 2007.  Sukob URL—vikiveza (pomoć)
  13. ^ a b McNeilly 2001, str. 6–7.
  14. ^ Tung 2001, str. 805.
  15. ^ „Interview with Dr. William Duiker”, Sonshi.com, Pristupljeno 5. 2. 2011 
  16. ^ McCready, Douglas M. (2003), „Learning from Sun Tzu”, Military Review, Arhivirano iz originala 29. 6. 2012. g. 
  17. ^ Forbes, Andrew; Henley, David (2012), The Illustrated Art of War: Sun Tzu, Chiang Mai: Cognoscenti Books, ASIN B00B91XX8U 
  18. ^ U.S. Army (c. 1985), Military History and Professional Development, U.S. Army Command and General Staff College, Fort Leavenworth, Kansas: Combat Studies Institute, 85-CSI-21 85 . The Art of War is mentioned for each unit's acquisition in "Military History Libraries for Duty Personnel" on page 18.
  19. ^ „Marine Corps Professional Reading Program”, U.S. Marine Corps 
  20. ^ Hall, Gavin (10. 1. 2015). „Review – Deciphering The Art of War”. LSE Review of Books. Pristupljeno 23. 3. 2015. 

Literatura uredi

  • Ames, Roger T. (1993). Sun-tzu: The Art of Warfare: The First English Translation Incorporating the Recently Discovered Yin-chʻüeh-shan Texts. New York: Ballantine Books. ISBN 978-0345362391. 
  • Bradford, Alfred S. (2000), With Arrow, Sword, and Spear: A History of Warfare in the Ancient World, Praeger Publishers, ISBN 978-0-275-95259-4 
  • Gawlikowski, Krzysztof; Loewe, Michael (1993). „Sun tzu ping fa 孫子兵法”. Ur.: Loewe, Michael. Early Chinese Texts: A Bibliographical Guide. Berkeley: Society for the Study of Early China; Institute of East Asian Studies, University of California, Berkeley. str. 446-55. ISBN 978-1-55729-043-4. 
  • McNeilly, Mark R. (2001), Sun Tzu and the Art of Modern Warfare, Oxford University Press, ISBN 978-0-19-513340-0 .
  • Mair, Victor H. (2007). The Art of War: Sun Zi's Military Methods. New York: Columbia University Press. ISBN 978-0-231-13382-1. 
  • Sawyer, Ralph D. (1994), The Art of War, Westview Press, ISBN 978-0-8133-1951-3 .
  • Sawyer, Ralph D. (2005), The Essential Art of War, Basic Books, ISBN 978-0-465-07204-0 .
  • Sawyer, Ralph D. (2007), The Seven Military Classics of Ancient China, Basic Books, ISBN 978-0-465-00304-4 .
  • Simpkins, Annellen & Simpkins, C. Alexander (1999), Taoism: A Guide to Living in the Balance, Tuttle Publishing, ISBN 978-0-8048-3173-4 .
  • Tao, Hanzhang; Wilkinson, Robert (1998), The Art of War, Wordsworth Editions, ISBN 978-1-85326-779-6 .
  • Tung, R. L. (2001), „Strategic Management Thought in East Asia”, Ur.: Warner, Malcolm, Comparative Management:Critical Perspectives on Business and Management, 3, Routledge .

Spoljašnje veze uredi