Tridentski sabor

деветнаести екуменски сабор Католичке цркве

Tridentski sabor je devetnaesti ekumenski sabor Rimokatoličke crkve. Održan je u razdoblju od 13. decembra 1545. do 4. decembra 1563. u Tridentu (današnji Trento u Italiji), kao odgovor na teološke i eklisiološke izazove koje je postavila Protestantska reformacija. Na ovom je saboru potvrđeno učenje Rimokatoličke crkve o spasenju, sakramentima, biblijskom kanonu, a nakon njega ujednačen je način slavljenja mise u cijeloj Crkvi.

Prethodni događaji uredi

Nakon što je papa Lav X objavio papinsku bulu Exurge Domine (1520), Martin Luter spalio je taj dokument i zatražio da se sazove opštii sabor. Njemački zemaljski sabori pridružili su se 1522. tom zahtjevu, a ideju je podržavao i Karlo V kao način ponovnog ujedinjenja Crkve i primirenja sukoba oko Reformacije.

Papa Kliment VII se otvoreno protivio ideji o sazivanju ekumenskog sabora, podržavajući u tome francuskoga kralja Fransoa I Osim toga, nakon bule Execrabilis koju je 1460. objavio papa Pije II, te njegovog odgovora Kelnskom univerzitetu 1463, u kojima je odbacio teoriju o vlasti opšteg crkvenog sabora nad papom koju je bio proklamirao sabor u Kostanci.

Ipak, papa Pavle III uvidio je da nije više riječ samo o nekoliko protestantskih propovjednika, nego da su i različiti knezovi i ostali vladari prihvatili nove ideje. Stoga je želio sazvati sabor, no kad je to predložio kardinalima, naišao je na jednoglasno odbijanje. Uprkos tome, poslao je nuncije širom Evrope kako bi predstavio svoju zamisao. Francuska i većina njemačkih protestanata odbili su poziv. Budući da je Karlo V insistirao da se sabor održi, papa ga je sazvao prvobitno u Mantovi, a potom u Trentu. U to vrijeme je to bio slobodan grad Svetog rimskog carstva s knezom-biskupom na čelu.

Zasjedanja Tridentinskog sabora uredi

 
Zasjedanja Tridentinskog sabora 1563. Paolo Farinatis (?) (naslikano u drugoj polovini 16. vijeka)

Sabor je sazvan za 13. decembar 1545, kada je svečano i otvoren u tridentskoj katedrali sv. Vigilija. U martu 1547, zbog straha od kuge, premješten je u Bolonju, a 17. septembra 1549. odgođen na neodređeno vrijeme. Ponovno ga je 1. maja 1551. u Trentu otvorio papa Julije III, no ubrzo je prekinut zbog pobjede Mauricija, saskoga vojvode, nad carom Karlom V. Na kraju je sabor 18. januara 1562. ponovno sazvao papa Pije IV , a konačno su zasjedanja završena 4. decembra 1563.

Tok sabora može se podijeliti u tri glavna razdoblja: od 1545. do 1549, od 1551. do 1552. i od 1562. do 1563. Najznačajnije je ovo posljednje razdoblje zbog donošenja dogmatskih dekreta. Broj učesnika rastao je prema završnim sjednicama sabora, a dekrete je potpisalo 255 učesnika, uključujući i četvoricu papinih izaslanika, dvojicu kardinala, trojicu patrijarha, 25 nadbiskupa i 168 biskupa. Od toga, dvije trećine bili su Italijani.

Ciljevi sabora uredi

Tridentinski sabor imao je dva glavna cilja: riješiti pitanje protestantizma i podstaći obnovu u Crkvi.

Većina učesnika sabora je željela osuditi protestantsko učenje, te definisati doktrinu Katoličke crkve u svim tačkama koje su bile dovedene u pitanje. Istina je da je car zamislio ovaj sabor kao priliku pruženu protestantima da ih se sasluša, pa je u vrijeme drugog razdoblja zasjedanja sabora (1551-1552) omogućio da se dvaput pozovu protestanti, a sam je sabor izdao garantno pismo (na trinaestoj sjednici), te ponudio pravo na raspravu, ali ne i pravo glasa. Filip Melanhton i Johan Brenc, s još nekoliko njemačkih protestanata, krenuli su 1552. prema Trentu, no, budući da im nije garantovao pravo glasa, a i zbog sukoba saskoga vojvode i cara, nisu sudjelovali u sjednicama sabora.

Obnova u Crkvi trebalo je da se postigne uređivanjem crkvene discipline i uprave. Ova su pitanja donekle dotaknuta na Petom lateranskom saboru za pape Julija II i Lava X, no problem je ostao prisutan, te se pokazao kao jedan od sekundarnih povoda Reformacije.

Tok sabora uredi

 
Tridentiski sabora u crkvi sv. Marije Velike (nepoznati autor, oko 1600)

Održano je dvadeset i pet javnih sjednica, no gotovo polovina od njih odnosile su se na formalnosti. Glavni dio posla obavljao se u odborima i kongregacijama, a čitavo vođenje sabora bilo je u rukama papinih izaslanika. Sabor je donio odluke kako bi se suzbile neke od najočitijih zloupotreba, a uveo je i reformu u pitanju dijeljenja oprosta, što je bilo jedno od glavnih pitanja na početku Reformacije. Isto tako, donijete su odluke o obnovi redovničkog života, o školovanju klera, o obavezi biskupa da prebiva u svojoj biskupiji, te o zabrani dvoboja. Premda je nekolicina učesnika pokazivala umjerenu naklonost prema stavovima reformatora o prvenstvu Svetoga pisma i o opravdanju samom vjerom, sabor ni u čemu nije izašao ususret protestantima.

Odlučeno je, tako, da Crkva ima posljednju riječ u tumačenju Svetog pisma, a hrišćanin koji se ne bi podložio crkvenom tumačenju mogao je biti proglašen jeretikom. Biblija i crkvena predanja ravnopravni su izvori objave.

Protiveći se Luterovom učenju o spasenju samo po vjeri, sabor je naglasio da se do spasenja dolazi vjerom i djelima.

Takođe je odlučeno da su oprosti ispravni izrazi vjere.

Literatura uredi

  • Delimo, Žan (1993). Katolicizam između Lutera i Voltera. Sremski Karlovci: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića. 

Spoljašnje veze uredi