Tulajha ibn Huvajlid ibn Navfal el Asadi

Tulajha ibn Huvajlid ibn Navfal el Asadi (arapski: طليحة بن خويلد بن نوفل الأسدي‎)[1] je bio istaknuti vođa arapskog klana i vojni zapovednik u vreme Muhameda; pripadao je plemenu Banu Asad ibn Huzaima. Takođe je bio poznat kao bogat poglavar.[2] Godine 625. Bio je poražen poražen tokom ekspedicije na Katan, koju su muslimani poveli protiv Katana. Takođe je učestvovao u Bici za rov 627. i u bici kod Buzake i kod Gamre 632. protiv Muhameda, a kasnije u bici kod Kadisije i bici za Nahavanda na muslimanskoj strani.

Istorija uredi

Pobunio se protiv Muhameda 631. godine kada je tvrdio da je prorok i primalac božanskog otkrivenja.[1] Tako je Tulajha postao treća osoba koja je tražila proročanstvo među Arapima protiv Muhameda.[3] Mnoga plemena su ga prepoznala kao proroka, što ga je činilo snažnim i dovoljno moćnim da vodi konfederaciju brojnih plemena protiv muslimana.[1]

U julu 632. godine, Abu Bakr je podigao vojsku uglavnom iz Banu Hašima (klana Muhameda). Ali bin Abi Talib, Talha ibn Ubaidula i Zubair ibn el Avam bili su imenovani za zapovednike jedne trećine novoorganizovanih snaga. Vodili su bitku kod Zu Kise protiv snaga Tulajhe[4] i njegovih sledbenika dok su se spremali da napadnu Medinu tokom ratova Rida. Snagama kojima su upravljali rašidunski zapovednici u pomoć su pristigla pojačanja koja im je poslao Abu Bakr. Tulajha je poražen, a njegove snage odbačene natrag do Zu Husa.[5][nepouzdan izvor?][6][nepouzdan izvor?]

Nakon toga je, Halid ibn el Valid bio poslat da sruši njega i njegovu konfederaciju. Halidova vojska se susrela sa Tulajhinim snagama kod mesta Buzaka 632. godine. U ovom sukobu poznatom kao bitka kod Buzake Tulajhina vojska je doživela poraz. Nakon ove bitke, mnoga pobunjena plemena su se predala i prihvatila islam. Međutim, Tulajha je pobegao iz Buzake i potražio utočište u Siriji. Ali kada su Siriju osvojili muslimani, Tulajha je prihvatio islam.[1]

Godine 634. odao je počast Omaru nakon što je potonji preuzeo položaj halifa. Kasnije je Tulajha sa oduševljenjem učestvovao u pohodu protiv Sasanidskog carstva u bici kod Džalule,[1] biki kod Kadisije i bici kod Nahavanda.

Bitka kod Kadisije uredi

Tabarijeva hronika beleži da je odigrao značajnu ulogu u čuvenoj bici kod Kadisije. U prevodu Andreja Liver-a sa arapskog govorio je da je kontingent Bani Asad, klan Tulajha, igrao značajnu ulogu u Jaum-ul-Armatš (يوم ارماث) ili "Danu nereda".[7]

Kako je jednom zabeleženo sam bez oružja žurno je otišao u neprijateljski rov po mraku i vratio se sa ratnim zarobljenikom,[8] Tabari je posebno detaljan po pitanju jednog od lanaca u koji se Tulajha infiltrirao da bi ušao u Sasanidki logor pod okriljem tame, samostalno pustošeći njihov logor, ubivši tom prilikom dva sasanidska vojnika, i uzevši dva konja, a zatim se vratio jednog zarobljenika Sad ibn abi Vakasu.[9].

Muhamed Husein Hajkal u svojoj autobiografiji o Hadrat Omaru pozajmljuje iste okolnosti i piše o pozadini upada smatrajući ih kao : Pitanje Sadu o tome šta se desilo sa zarobljenicim koji su se nalazili kod Sasanida, kasnije je odgovorio:

Još od deteta pričali su mi priče o herojima. Ali ja to nikada nisam zamišljao: Ovaj čovek je putovao oko dva farsaka ili 12 km (7,5 mi), do logora u kome je bilo 70.000 vojnika. Neće se vratiti pre nego što pohvata neprijateljske konje i sruši velike šatore. Nakon što smo ga (sasanidski vojnici) uhvatili, prvi naš šampion koji je bio jednak 1000 vojnika je ubijen od njega (Tulajha). Tada je drugi čovek, jednak prvom čoveku. Tada je onda sam rešio da mu uzvratim i(Tulajhi) odredio sam rezervu da bi zamenio položaj pošto sam bio spreman da se suočim sa smrću svojih vršnjaka (koje je Tulajha ubio). Ali sada sam zatvorenik.[traži se izvor]

Drugi zapis iz zloglasno sumnjivog spomena Jakubija zabeležio je da je Tulajha bio je među onima koji su pronašli leš Rostama Farohzada.[10]


Kasnije borio u bici za Nahavand, zajedno sa muslimanskim vojskama, a nakon toga i kao šehid u toj bici.

Smrt uredi

Tulajha je ubijen u poslednjoj bici kod Nahavanda.[1] Međutim, njegov doprinos je bio presudan u muslimanskoj pobedi u ovoj bici. Zapravo, stratageja koju su muslimani koriste da bi namamili Persijance u zasedu stvorio je niko drugi do sam Tulajha.[11][12]

Procena uredi

Kada je Sad bin Abi Vakas zatražio od halife Omara da mu pošalje pojačanje. Omar je odgovorio: „Poslao sam vam 2000 ljudi: Amru bin Madija Jakriba i Tulajha Asadija. Svaka od njih broji hiljadu. " Džabir bin Abdulah našao je pohvale za Tulajha, tako što je rekao da među vojnicima koji su učestvovali u bici za Kadisiju koji nisu želi ovozemeljski dobitak, a takođe su izuzetno pobožni i pouzdani, to su Tulajha bin Kvavalilid El Asadi, Amr bin Madi Karb (još jedan bivši vođa otpadnika) i Kajs bin Maškuh ('nećak Amr bin Madija i Asma, drugi muž Numan)

Vidi još uredi

  • Musajlima
  • El Asvad El Ansi
  • Sajah
  • Saf ibn Sajad

Reference uredi

  1. ^ a b v g d đ Donzel, E. J. Van (1994-01-01). Islamic Desk Reference (na jeziku: engleski). BRILL. ISBN 9004097384. 
  2. ^ Encyclopaedia of Islam By Mufti M. Mukarram Ahmed, Muzaffar Husain Syed, pg.200[mrtva veza]
  3. ^ Muhammad, the messenger of Islam By Hajjah Amina Adil, Shaykh Muhammad Nazim Adil Al-Haqqani, Shaykh Muhammad Hisham Kabbani, pg.551
  4. ^ Hitti, Philip Khuri (1946). History of the Arabs. London: Macmillan and Co. str. 141. 
  5. ^ „Grande Strategy”. www.grandestrategy.com. Pristupljeno 2016-07-19. 
  6. ^ „Khalid bin Al-Waleed: The Sword of Allah”. 2004-12-15. Arhivirano iz originala 2004-12-15. g. Pristupljeno 2016-07-19. 
  7. ^ Bani Asad Arhivirano na sajtu Wayback Machine (30. март 2017) Translated from the Arabic by Andrew Leber, Brown University.
  8. ^ The Early Caliphate; Maulana Muhammad Ali; eBookIt.com, 2011 ISBN 978-1934271254
  9. ^ Adil, Hajjah Amina (2002-01-01). Muhammad, the Messenger of Islam: His Life & Prophecy (na jeziku: engleski). ISCA. ISBN 9781930409118. 
  10. ^ The Origins of the Islamic State quoting Yalubi volume II page 165[mrtva veza] Khuri Hitti, Phillip (2005). The Origins of the Islamic State quoting Ya'kubi vol II page 165,2002. str. 415. 
  11. ^ Mazhar-ul-Haq (1977-01-01). A Short History of Islam: From the Rise of Islam to the Fall of Baghdad, 571 A.D. to 1258 A.D. (na jeziku: engleski). Bookland. 
  12. ^ ʻUmar Faruq Ibn-al-Khatab (may Allah be Pleased with Him): The Second Caliph of Islam Compiled by ʻAbdur Raḥmān Shād; Kazi Publications, 1977; the University of Virginia

Spoljašnje veze uredi