Firentinska katedrala

Firentinska katedrala ili Santa Marija del Fjore (ital. Santa Maria del Fiore ili jednostavno Duomo od latinskog Domus Dei; „kuća Boga“) je jedna od najpoznatijih italijanskih građevina i simbola Firence. Nalazi se u samom središtu Firence koji je zaštićen kao svetska baština. Crkva je peta (ili kako neki smatraju četvrta) po veličini u Evropi (posle bazilike Svetog Petra u Rimu, katedrale Sv. Pavla u Londonu, seviljske katedrale i milanske katedrale[1]) i sve do danas najviša građevina u gradu. Duga je 153 metara. Izgradnja je počela 1296. ali je zbog kompleksnosti plana kupole, završena tek 173 godina kasnije - 1436. i to zahvaljujući Filipu Bruneleskiju koji je za ovaj poduhvat izumeo posebnu mašinu.[2] Zbog dugog trajanja izgradnje katedrala je poprimila i gotičke i renesansne oblike.

Firentinska katedrala
Osnovni podaci
Osnivanje1436
Mesto Firenca

Istorija uredi

 
Duomo gledan sa visine Mikelanđelovog predvorja

Santa Marija del Fiore je podignuta na mestu druge firentinske katedrale posvećene Svetom Reparati;[3] prva je bila bazilika San Lorenco di Firence, čiju je prvu zgradu kao crkvu 393. godine osveštao Sveti Amvrosije Milanski.[4] Drevna građevina, osnovana početkom 5. veka i koja je pretrpela mnoge popravke, raspadala se sa godinama, prema delu Nuova Cronica Đovanija Vilanija iz 14. veka,[5] i više nije bila dovoljno velika da opslužuje rastuću populaciju grada.[5] Drugi veliki toskanski gradovi su preduzeli ambiciozne rekonstrukcije svojih katedrala tokom kasnog srednjeg veka, kao što su Piza i posebno Sijena gde ogromna predložena proširenja nikada nisu završena.

Gradsko veće je odobrilo projekat Arnolfa di Kambija za novu crkvu 1294. godine.[6] Di Kambio je takođe bio arhitekta crkve Santa Kroče i palate Vekio.[7][8] On je projektovao je tri široka broda koji se završavaju ispod osmougaone kupole, a srednji brod pokriva područje Santa Reparate. Prvi kamen je 9. septembra 1296. položio kardinal Valerijana, prvi papski legat ikada poslat u Firencu. Izgradnja ovog ogromnog projekta trebalo je da traje 140 godina; Arnolfov plan za istočni kraj, iako je ostao u koncepcionom stadijumu, bio je znatno proširen u veličini.

Nakon što je Arnolfo umro 1302. godine, radovi na katedrali su usporeni tokom skoro 50 godina. Kada su 1330. godine u Santa Reparati otkrivene mošti Svetog Zenobija, projekat dobija novi zamah. Godine 1331, Arte dela Lana, ceh trgovaca vunom, preuzeo je pokroviteljstvo za izgradnju katedrale i 1334. imenovao Đota da nadgleda radove. Uz pomoć Andrea Pizana, Đoto je nastavio di Kambiov dizajn. Njegovo glavno dostignuće bila je izgradnja zvonika. Kada je Đoto umro 8. januara 1337, Andrea Pizano je nastavio sa zgradom sve dok radovi nisu obustavljeni zbog crne smrti 1348. godine.

 
Duomo, kao da je završen, na fresci Andrea di Bonijuta, naslikanoj tokom 1360-ih, pre početka izgradnje kupole

Godine 1349. radovi na katedrali su nastavljeni pod vodstvom niza arhitekata, počevši od Frančeska Talentija, koji je završio zvonik i proširio celokupni projekat da bi uključio apsidu i bočne kapele. Godine 1359, Talentija je nasledio Đovani di Lapo Gini (1360–1369) koji je podelio središnji brod na četiri kvadratna polja. Ostali arhitekti su bili Alberto Arnoldi, Đovani Dambrođo, Neri di Fioravanti i Andrea Orkanja. Do 1375, stara crkva Santa Reparata je srušena. Naos je završen 1380. godine, a samo je kupola ostala nedovršena do 1418. godine.

Dana 19. avgusta 1418,[9] Arte dela Lana raspisala je konkurs za arhitektonsko rešenje za podizanje Nerijeve kupole. Dva glavna konkurenta bila su dva majstora zlatara, Lorenco Giberti i Filipo Bruneleski, od kojih je poslednjeg podržao Kozimo de Mediči. Giberti je bio pobednik takmičenja za par bronzanih vrata za krstionicu 1401. godine i doživotna konkurencija između njih je ostala oštra. Bruneleski je pobedio i dobio proviziju.[10]

Galerija uredi

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ Guida all'Italia, Vol. 3, Oscar Mondadori, Verona 1971, strana. 148.
  2. ^ Ermengem, Kristiaan Van. „Duomo di Firenze, Florence”. A View On Cities (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala 19. 10. 2019. g. Pristupljeno 5. 2. 2016. 
  3. ^ Bartlett, str. 36–37; according to Bartlett, the people of Florence continued to call the cathedral by its former name for some time after reconstruction.
  4. ^ Tarihi, Güncelleme (23. 5. 2018). „Michelangelo Rönesans döneminde Floransanın önde gelen Medici Ailesinin özel bir isteği üzerine hangisini yapmıştır”. Haber46 (na jeziku: turski). Arhivirano iz originala 5. 7. 2018. g. Pristupljeno 5. 7. 2018. 
  5. ^ a b Barlett, str. 36
  6. ^ Haines, Margaret (1989). „Brunelleschi and Bureaucracy: The Tradition of Public Patronage at the Florentine Cathedral”. I Tatti Studies in the Italian Renaissance. 3: 89—115. JSTOR 4603662. S2CID 159633596. doi:10.2307/4603662. Arhivirano iz originala 26. 12. 2019. g. Pristupljeno 20. 8. 2019. 
  7. ^ Krén, Emil; Marx, Daniel. „View of the nave and choir by ARNOLFO DI CAMBIO”. Web Gallery of Art. Arhivirano iz originala 26. 12. 2019. g. Pristupljeno 5. 7. 2018. 
  8. ^ Sannio, Simone (12. 1. 2017). „Inside the House of Medici (Part II): Palazzo Vecchio”. L'Italo-Americano. Arhivirano iz originala 7. 2. 2020. g. Pristupljeno 5. 7. 2017. 
  9. ^ King 2000, str. 1
  10. ^ Zucconi, Guido (1995). Florence: An Architectural Guide. San Giovanni Lupatoto, Vr, Italy: Arsenale Editrice srl. ISBN 978-88-7743-147-9. 

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi